Piše: Irena Dujmušić
Os Uma

Ako ste ikada prisustvovali prizoru gdje se iznad horizonta pojavljuju tri sunca, budite mirni, niste poludjeli, niti je u pitanju neka od teorija zavjere. Radi se o običnom optičkom fenomenu – pasuncu ili parheliju, odnosno optičkoj pojavi dvaju svijetlih mrlja s obje strane Sunca na istoj visini nad horizontom.

Parhelij odnosno Parēlion je grčka riječ koja znači “pored sunca”. Ova pojava nastaje kada Sunce, a ponekad i Mjesec, svijetli kroz rijedak oblak šesterokutnih kristalića leda, koji su orijentirani tako da im je glavna (heksagonalna) os usmjerena vertikalno. Kristali leda djeluju poput prizme, tako da dok svjetlost prolazi kroz njih, savija se točno za 22 stupnja prije nego li dođe do naših očiju. Kada se kristali nalaze više nasumično u tankom sloju oblaka, vidljiv je kompletan prsten oko Sunca i ta se pojava naziva halo (aureola), koja se pojavljuje najčešće u obliku svijetle kružne trake. No, kada kristali padaju kroz zrak, raspoređuju se u okomite linije, tako da se sunčeva svjetlost lomi vodoravno, i tako nastaju pasunca. Ako se ovaj fenomen vidi pri izlasku sunca, pasunca se postupno premještaju dalje od sunca, ali uvijek ostaju na istoj visini. Pojavljuju se u boji, kada su u blizini sunca, i kako odmiču, oni blijede u žutu, narančastu i plavu boju. U nekim slučajevima, boje pasunca se stapaju u bijelu auoreolu. U optičke pojave ove vrste pripadaju i Sunčevi stupovi, vertikalne pruge iznad Sunca izravno prije njegova izlaska ili nakon zalaska. Sve te pojave nastaju lomom svjetlosti na kristalima leda.

Iako su ove pojave rijetke, u teoriji se mogu vidjeti bilo gdje u svijetu u bilo koje doba godine, iako su najvidljivije kada je sunce nisko na horizontu u siječnju, travnju, kolovozu i listopadu.

Ovaj neuobičajen fenomen prvi je zabilježio Aristotel između 384. i 322. p.n.e., koji je zapisao: “Dva lažna sunca rastu sa suncem i slijede ga kroz dan sve do zalaska sunca”. Napomenuo je i da su uvijek sa strana Sunca i da se nikada ne izdižu iznad ili ispod njega. Pjesnik Aratus, koji je živio između 310. i 240. godine p.n.e., spomenuo ih je u svom katalogu vremenskih znakova, navodeći da oni ukazuju na vjetar, kišu ili oluju. Prorok Artemidorus, koji je živio u drugom stoljeću, uvrstio je ova fantomska sunca u svoj popis nebeskih božanstava. Ciceron i Seneka su ih također spominjali u svojim djelima. Kasnije su se ove pojave predstavljale kao predznaci za loše događaje, poput ratova.

Izvori: Hrvatska Enciklopedija, Daily Mail, Live Science