Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Znanstvenici i osoblje Medicinskog centra Meander u Nizozemskoj, pri analizi kipa Bude pronađenog u Mongoliji, koristili su CT uređaj čime je otkriveno mumificirano tijelo kineskog redovnika za koje se procjenjuje da datira između 1.050. i 1.150 godine. Ono što je ovo otkriće posebno pokazalo jest velika moć samokontrole i vjera koju u sebi nose redovnici koji se odluče podvrgnuti mučnom procesu samomumifikacije!

Prije podvrgavanja skeniranju, bilo je poznato da se unutar kipa nalazi mumija osobe, no nije se znalo da su njezini organi uklonjeni iz tijela. Gastrointestinalni stručnjaci proveli su i istraživanja endoskopom čime su se unutar prsa i u trbušnoj šupljini (na mjestu gdje se inače nalaze unutarnji organi) otkrili komadići papira s drevnim kineskim napisima i drugi, za sada neidentificirani, materijali.

Erik Brujin, stručnjak za budizam, vodio je ovu studiju kojom se odredilo da je mumija posmrtni ostatak budističkog majstora Lui Quana koji je pripadao kineskoj školi meditacije. Pretpostavlja se da je redovnik prakticirao drevnu tradiciju „samomumifikacije“ kojom budistički asketi sebe desetljećima izgladnjuju i meditacijom se dovode do smrti. Njih se kasnije štuje kao „žive Bude“.

Ova se praksa uglavnom provodi u Japanu i riječ je o vrlo napornom i mučnom procesu koji od redovnika zahtijeva da slijedi strogu dijetu koja traje 1.000 dana pri čemu konzumira samo orašaste plodove i sjemenke kako bi se iz tijela eliminirala sva masnoća. Nakon takvog režima ishrane slijedi prehrana koja se temelji isključivo na konzumaciji kore i korijenja, a koja traje narednih 1.000 dana.

Na kraju tog razdoblja, redovnik pomalo počinje piti otrovni čaj spravljen od soka japanskog stabla naziva metličasta kelreuteria ili zlatna kiša (koelreuteria paniculata), a koje se inače koristi za lakiranje zdjela i tanjura. Taj čaj uzrokuje obilno povraćanje i brzi gubitak tjelesnih tekućina što tijelo čini previše otrovnim da bi ga pojele bakterije i insekti. Redovnik se nakon toga, kao živi kostur, smješta u kamenu grobnicu malo većoj od njegovog tijela, a koja je opremljena zračnom cijevi i zvoncem.

Ne napuštajući lotosov položaj, redovnik bi svakog dana pozvonio i time dao do znanja da je još živ. Nakon što zvuk zvona izostane, pretpostavlja se da je nastupila tjelesna smrt nakon čega se uklanja cjevčica za zrak, a grobnica se zapečaćuje. Nakon 1.000 dana se otvara da bi se izvršila provjera uspješnosti mumifikacije.

Poznato je da se ovom postupku podvrgnulo nekoliko stotina redovnika, no samo je njih nekoliko desetaka sebe uspješno mumificiralo i ostvarilo poštovanje u hramovima gdje se smatraju Budama. Postupak vađenja organa i postavljanja zamjenskih svetih spisa u ovom slučaju nije poznat.

Nakon izvršenih skeniranja, mumija je odvedena u Budimpeštu gdje je do svibnja 2015. bila izložena u Mađarskom prirodoslovnom muzeju.