Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Kanibalizam je star koliko i civilizacija, a vjerojatno i stariji. Egipćani su vjerovali da ih je Oziris obdario usjevima kako bi spriječio njihovo prakticiranja kanibalizma. Grčka mitologija sadrži pregršt priča o toj temi, počevši od Kronosa, oca svih bogova. Hebreji su, prema Starom zavjetu, lutajući afričkom pustinjom pribjegli kanibalizmu. To je drevna, no kako noviji slučajevi pokazuju, i moderna praksa. Povijesno umotan u misterij, simbolizam, strah i špekulacije, kanibalizam u većini kultura ostaje jedan od krajnjih tabua.

Ako je povijest pokazatelj, onda se kraj kanibalizmu još ne nazire. Predviđa se da će oni ljudi koji prežive neku kataklizmu, potaknuti klimatskim i društvenim promjenama, pribjeći kanibalizmu. Uostalom, ljudi su već pokazali da će u vremenima razmirica, ako je potrebno, i jesti jedni druge.

Prema knjizi „The Man-eating myth: Anthropology and anthropophagy“ autora Williama Arensa, prvi poznati slučaj kanibalizma je slijedio ekspediciju Kristofera Kolumba. Naime, on i njegova pratnja su otkrili pleme na Karibima koje je prakticiralo ogavan način ritualnog jedenja mesa drugih ljudi. Istraživači su pogrešno izgovorili ime plemena i nazivali su ih Kanibi (Canibs) što se tijekom vremena promijenilo u kanibali što u prijevodu sa španjolskog jezika znači “žedan i okrutan”.

Kanibalizam je praksa koja se proteže kroz stoljeća i javlja se u raznim kulturama gdje se često smatra svirepošću i svetogrđem ali i svetim i cijenjenim običajem. Njegovo porijeklo je misterija i vjerojatno će tako i ostati. Arheološki nalazi ukazuju da se kanibalizam prakticirao još u neolitiku i brončanom dobu na području današnje Europe i obiju Amerika. Dapače, prema Timu Whiteu i podacima iz njegove knjige „Once We Were Cannibals”, pronađeni su dokazi i u Hrvatskoj koji ukazuju na kanibalizam među neandertalcima: kosti neandertalaca ukazuju na to da su jeli mozgove drugih ljudi.

Panche Hadzi-Andonov je u „Kanibalizmu i arheologiji“ napisao da neki od kriterija koje arheolozi koriste prilikom identificiranja kanibalizma iz ljudskih ostataka uključuju dokaze o izlaganjima mozga, sakaćenju lica, spaljenim kostima, komadanjima, tragovima rezanja, lomovima kostiju, ogrebotinama od kamenog čekića i kralješcima koji nedostaju. Iako svi ovi kriteriji nisu ispunjeni prilikom proučavanja kostiju iz Hrvatske, bili su prisutni najključniji elementi koji su uključivali razmrskane glave i kosti, udaranje po lubanji kako bi se ona rastvorila i paljenje tijela što ukazuje da su pečeni iznad vatre.

Motivacije za kanibalizam variraju ovisno o kulturi i situaciji te ne mogu biti lako kategorizirane. Međutim, postoji nekoliko oblika kanibalizma koji prevladavaju na određenim područjima svijeta:

Eksokanibalizam je definiran kao kulturalna, grupna ili plemenska konzumacija druge kulture, grupe ili plemena. Ovaj oblik kanibalizma se može povezati s plemenskom moći, ubojstvom i agresijom i koristi se u nastojanju zastrašivanja mogućih okupatora te rješavanju zarobljenih neprijatelja rata i robova. Mnoga kanibalistička plemena vjeruju da konzumacija neprijatelja njima omogućuje zadržavanje i upijanje duše i vještina žrtve.

Suprotno tome, konzumacija članova unutar vlastite kulture, grupe ili plemena se naziva endokanibalizam koji se često povezuje s pogrebnim obredima i odnosi se na povremeni kanibalizam iz milosrđa. Pogrebni kanibalizam se smatra najraširenijim oblikom prakticiranja endokanibalizma koji često isključuje umorstvo i usredotočuje se na već preminula tijela.

Antropolozi diljem svijeta su otkrili da kanibali inkorporiraju mnoge različite oblike kanibalizma. Nije neuobičajeno da određena skupina, kultura ili pleme prakticiraju mješavinu ritualnog endo- i eksokanibalizma, kao i ostale njegove oblike kao što su gurmanski/nutricijski (konzumacija ljudskog mesa zbog okusa ili hranjive vrijednosti) i kanibalizam zbog preživljavanja.

Vjeruje se da su Asteci prakticirali eksokanibalizam, endokanibalizam i kanibalizam zbog preživljavanja. Ljudsko žrtvovanje i kanibalizam su prakticirani u nastojanju stvaranja univerzalne ravnoteže između svijeta i kozmosa. Također postoje izvještaji o plemenima Papue i Nove Gvineje koja su u ritualne svrhe prakticirala endo- i eksokanibalizam sve do 1960-ih godina prošlog stoljeća. Neka od njih su sudjelovala u kanibalizmu samo zbog okusa ljudskog mesa. Međutim, većina plemena uglavnom konzumira tkiva i mozgove preminulih rođaka u svrhu ritualnog i tradicionalnog iskazivanja poštovanja.

Kasnije je otkriveno da mnogi članovi plemena boluju od smrtonosne bolesti za koju stručnjaci vjeruju da je vezana uz njihove kanibalističke aktivnosti. Znanstvenici predvođeni Carletonom Gajdusekom i Baruchem Blumbergom su otkrili da žene tu bolest koja se smatra ekvivalentom kravljeg ludila, prenose na svoju djecu. Riječ je o bolesti koja se proširila tijekom kratkog razdoblja vremena i to zbog infektivnog agensa koji se unosi konzumacijom ljudskog tkiva preminulih osoba, osobito mozga. Bolest, naziva kuru, je vrlo zarazna i prenosi se na različite načine uključujući tjelesne tekućine. Njezino se širenje smanjilo tek opadanjem prakticiranja kanibalizma.

No nije samo bolest ono što je uzrokovalo redukciju mnogih oblika ritualnog i duhovnog kanibalizma. Širenje kršćanstva od strane misionarskih udruga je dovelo do značajnog opadanja ove prakse.

Možda je jedini opće prihvaćeni oblik kanibalizma onaj kada ljudi jedu meso drugih ljudi zbog pokušaja preživljavanja u očajničkim situacijama. Kanibalizam zbog preživljavanja je rijedak i objašnjiv u mnogim slučajevima iako je to još uvijek čin koji je kažnjiv zakonom. Postoji nekoliko istaknutih slučajeva kanibalizma zbog preživljavanja tijekom posljednjih 200 godina, uključujući ekspediciju Donner Party i neki noviji slučajevi koji su se odigrali u Andama nakon pada zrakoplova: 46 preživjelih je s vremenom spašeno, ali pri povratku u civilizaciju prema njima se odnosilo kao prema kriminalcima, te su proveli šest mjeseci u zatvoru.

1972.g je skupina igrača ragbija, zajedno sa svojim obiteljima i prijateljima krenula iz Urugue u Čile. Zrakoplov se srušio na snijegom prekrivene Ande te je tada poginulo trinaestoro od četrdeset i pet putnika. Preživjeli su vremenom pribjegnuli kanibalizmu. Nakon 70 dana provedenih na planini, njih šesnaestoro je spašeno i odvedeno svojim domovima.

Neorganiziran kanibalizam među kriminalcima je u stalnom porastu tijekom posljednjih stotinu godina, osobito na zapadnoj polutci. Zakonodavci diljem svijeta su primorani ažurirati zakone koji se odnose na kanibalizam ili uspostaviti nove zakone gdje takvi do sada nisu postojali. Kriminalni kanibalizam je postao briga budućnosti.

U modernim vremenima, ubojstvo osobe ili korištenje leša u svrhu konzumacije od strane drugog čovjeka u bilo kojoj situaciji, van uvjeta izgladnjivanja, se smatra oblikom kriminalnog kanibalizma. U mnogim se dijelovima svijeta kanibalizam sam po sebi ne smatra zločinom i često se razmatra zajedno s drugim zločinom. Na primjer, u Britaniji i SAD-u se on ne smatra prekršajem, ali je društveno neprihvatljiv. Osobe koje sudjeluju u takvom činu se obično optuže za drugi zločin koji je izravno povezan s činom kanibalizma, kao što su ubojstvo, pljačka grobova ili nekrofilija.

Postoje četiri osnovna oblika kriminalnog kanibalizma:

1. Seksualni kanibalizam – On se smatra psihoseksualnim poremećajem koji uključuje poremećaj u kojem se konzumacija ljudskog mesa povezuje sa seksom. Seksualni se kanibalizam smatra oblikom seksualnog sadizma i često se povezuje sa činom nekrofilije (seksualni odnos sa lešom). Pojavilo se nekoliko poznatih slučajeva koji su uključivali seksualni kanibalizam uključujući onaj Andreia Chikatila, Edwarda Geina, Alberta Fisha, Armina Mewesa i Jeffreya Dahmera.

Prema Lesley Hensel, autorom „Kanibalizma kao seksualnog poremećaja“, konzumacija ljudskog mesa može uzrokovati povećanje razine vitamina A i amino kiselina što može uzrokovati kemijski učinak na krv i mozak. Ova kemijska reakcija može dovesti do izmijenjenih stanja za koje su neki kanibali tvrdili da su ih iskusili (neke osobe koje tvrde da su ljudožderi govore o osjećaju euforije i/ili intenzivne seksualne stimulacije prilikom jedenja ljudskog mesa; vjeruje se da slijedi izvantjelesni osjećaj što uzrokuje osjećaje koji se uspoređuju s uzimanjem meskalina). Međutim, ova teorija nije potkrijepljena znanstvenim dokazima.

Jedina poznata studija o seksu i kanibalizmu je provedena na Sveučilištu Istočni Illinois 2002.g. Rezultati studije su otkrili da će ljudi vjerojatnije jesti meso osobe koja im je seksualno privlačna što ukazuje da postoji značajna seksualna komponenta u prakticiranju kanibalizma.

2. Agresijski kanibalizam – Kanibalizam je krajnji izraz dominacije nad drugom osobom. Agresijski kanibalizam uključuje čin kanibalizma koji je motiviran osjećajima neprijateljstva i/ili straha, a koji stvara potrebu pokazivanja moći, osvete ili kontrole nad žrtvom njezinim ubojstvom i konzumacijom.

Neki oblici agresivnog kanibalizma su nedavno zadobili pažnju svjetskih medija. Posljednji slučajevi uključuju Annu Zimmerman (26-godišnju majku dvoje djece koja je iz osvete i ljutnje ubila svojeg partnera, raskomadala ga i zamrznula te je kasnije – zajedno sa svojom djecom koja o tome nisu ništa znala – konzumirala dio po dio njegovog tijela) i Eda Kempera (okrivljen za ubojstvo šest djevojaka, svoje bake i djeda, majke i majčinog prijatelja).

3. Ritualni kanibalizam – Moderni oblici duhovnog i ritualnog kanibalizma su vrlo slični onima viđenim kod plemenskih skupina. Međutim, moderne kriminalne verzije ove vrste kanibalizma su većinom vezane uz sotonističke ili kultne grupne rituale. U Helsinkiju, Finska, su 1999.g dva muškarca i adolescentica osuđeni na zatvorsku kaznu zbog mučenja, ubojstva i kanibalizma 23-godišnjeg mladića. Njih troje je tvrdilo da su sotonisti koji su izvodili ritualno ubojstvo.

4. Epikurejski (gurmanski) i nutricijski kanibalizam – Odnose se na jedenje ljudskog mesa pri čemu je osnovna motivacija okus mesa i njegova hranjiva vrijednost. Koliko god ovi slučajevi bili rijetki, postoje neki koji pripadaju u tu kategoriju.

Psihološka perspektiva:

Dr. Clancy McKenzie, profesor psihologije s Glavnog sveučilišta iz Washingtona D.C., vjeruje da je kanibalizam rezultat traume, osobito ukoliko se ona dogodila tijekom djetinjstva. On smatra da dijete, nakon odbijanja od dojke, doživljava tjeskobu zbog odvajanja i fantazira o sakaćenju majke. Osoba koja je to doživjela može se u odrasloj dobi nakon neke doživljene traume pozvati na ovu fazu života. Ova je teorija dodatno potvrđena istraživanjem kroskulturalnog kanibalizma kojeg je proveo Eli Sagan. On tvrdi da je kanibalizam psihološki odgovor na ljutnju i frustraciju koji se izražava usmenom agresijom i potrebom za doslovnim proždiranjem osobe putem konzumacije. Sagan vjeruje da će djeca koja su izrazito ovisna o svojim majkama, bilo zbog majčinstva ili dojenja, vjerojatno iskusiti oralnu agresiju i frustraciju zbog razdvajanja.

Dokazi prikupljeni tijekom intervjua s kanibalima donekle podupiru ovu tvrdnju da bi agresija spram majke mogla biti jedan od mogućih čimbenika nečijeg kanibalizma, kao što je to bio slučaj s Edom Kemperom. Međutim, nejasno je vodi li agresija izravno do kanibalizma. Nadalje, mali je broj dostupnih dokaza koji mogu potvrditi ovu teoriju u potpunosti, a takav dokaz, ako bi i postojao, bi bilo teško očuvati.

Dr. Park Dietz, kriminalistički stručnjak i svjedok na Dahmerovom suđenju, vjeruje da osoba može pribjeći kanibalizmu kad je suočena s iznenadnim traumatičnim događajem kao što je to bilo s Dahmerom koji je svoju prvu žrtvu ubio nakon obiteljskog raskola. Stres doista može biti važan čimbenik koji nekoga može potaknuti da zadovolji svoj apetit za istom vrstom. Međutim, to nije jedino objašnjenje. Ova teorija nudi samo djelomično objašnjenje motivacija i ne može se primijeniti na sve kanibale.

Ono što se čini da je zajednička karakteristika većini kanibala jest ta da je mnogima od njih dijagnosticirana šizofrenija ili neki drugi oblik mentalnog poremećaja. U Rebersovom Rječniku psihologije se ukazuje na nekoliko uobičajenih karakteristika šizofrenije, uključujući poremećeno razmišljanje, zablude, halucinacije i gubitak veze sa stvarnošću. Šizofrenija bi također mogla biti važan sastavni dio povijesnih slučajeva plemenskog kanibalizma. Otkriveno je da psihotična obilježja povezana sa šizofrenijom sadrže značajnu genetsku komponentu koja se može prenositi s generacije na generaciju. No, ova je teorija također upitna i nije u potpunosti istražena. Iako postoje mnoge teorije, rijetke mogu u potpunosti objasniti zbog čega neke osobe pribjegavaju jedenju ljudskog mesa.

Izvori: Wikipedia, Howstuffworks