Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

16. prosinca 2012., u jeku bojazni i priča o skorom smaku svijeta, Denise Chavez-Goforth je objavila video uradak koji pokazuje da je na vanjskim planetima našeg sunčevog sustava započela promjena polova. Denise je tada tvrdila da se Jupiter preokrenuo tako da je sad vidljiva donja strana planeta dok se isto događa sa Saturnom. Ono što je dalje napominjala jest to da je slijedeća na redu upravo Zemlja. No, ono na što jedan drugi znanstvenik ukazuje jest da nisu okolni planeti oni koji su se nagnuli, nego ih je Denise promatrala iz drugog ugla planeta koji je u stvari promijenio svoj nagib – Zemlje. Je li se Zemlja već nagnula?

Postoje dvije vrste lutanja ili promjene polova. Zemaljsko obrtanje je slučaj kada se kopnena masa kreće od svojeg trenutnog položaja do ponekad i na tisuće kilometara udaljenog novog položaja. Druga je vrsta magnetska promjena polova kad sjeverni i južni pol mijenjaju svoja mjesta. Kora planeta (Zemlje) u tom slučaju ostaje na mjestu, a mijenja se samo magnetsko polje.

Adam Maloof, profesor geoznanosti sa Sveučilišta Princeton, je jedan od pristaša teorije o zemaljskoj zamjeni polova te je svoj život posvetio istraživanju ovog fenomena. On je još 2009. svoju teoriju objavio na National Geographic televiziji te je ondje pružio i geološke dokaze za to: stijene pronađene u Australiji nalazile su se tisućama kilometara udaljene od mjesta svojeg nastanka. Uz to, bile su „pogrešnog“ polariteta. Što to znači? Stijene zadržavaju svoj izvorni polaritet kojeg zaprimaju pri nastanku sve dok se nekoliko milijuna godina kasnije ne pretvore u prašinu. No stijene pronađene na južnoj polutci su bile nabijene suprotnim polaritetom što pokazuje da se mjesto njihovog nastanka nalazi mnogo sjevernije. Iako, to nisu bile jedine neobičnosti vezane uz ovo otkriće.

Ono što je Maloofa dodatno zbunilo jest to što nisu postojali nikakvi dokazi o nasilnom prevratu, ništa što bi objasnilo kako su se stijene našle ondje. Želeći saznati je li riječ o izoliranom slučaju, on je, zajedno sa svojim timom, potražio dokaze i na drugim mjestima na planetu. I pronašao ih je. Razne stijene za koje je sigurno bilo poznato da su nastale na sjevernoj polutci bi se nalazile mnogo južnije i obratno. Posljedično je zaključio da se, ma koliko to neobično zvučalo, upravo sada odvija zemaljsko obrtanje polova ali tempom koji je toliko spor da ga mi ne uspijevamo osjetiti.

Veći je dio znanstvene zajednice odbacio ove tvrdnje uz objašnjenje da su se stijene suprotnih polariteta pojavile na Zemljinoj površini iz vremena kad su magnetski polovi bili u suprotnim položajima ili da su se ondje našli zbog privlačenja kontinenata.

Čak je i Europska Svemirska Agencija lansirala tri satelita ne bi li se otkrile pojedinosti i trenutno stanje zemljinog magnetskog polja jer proces promjene polova nije usklađen pa je moguće da bi se u nekim trenucima na Zemlji moglo nalaziti nekoliko južnih ili sjevernih polova dok se polja usklađuju i smještaju na svojim novim položajima. Uz to, nije poznato koliko je vremena potrebno da se polovi zamijene do svoje krajnje granice na kojoj će mirovati do slijedeće migracije s obzirom da se polovi obrću svakih 200.000 do 300.000 godina, a od posljednjeg je obrtanja prošlo i dvostruko duže vremena.

Magnetski sjever se od početka 19.st, kad je prvi puta precizno određen, pomaknuo za 1.100 km sjevernije, a sada se kreće još i bržim tempom, točnije 65 km godišnje u odnosu na brzinu od 16 km koju je imao početkom 20.st. Ovo su informacije poznate (i priznate) javnosti ali nisu ono na što se odnosilo Maloofovo otkriće jer magnetski polovi, bez obzira na svoje obrtanje, ostaju poravnati s osi Zemlje i, kad se promatraju iz svemira, njihova promjena nije vidljiva.

Ono na što Maloofov ukazuje je ostatak Zemlje, točnije, njezina kora, litosfera i cijeli plašt koji klizi preko vanjske jezgre uzrokujući pomicanje cijelih kontinenata. On tvrdi da se to događa brzinom od oko 10 cm godišnje i da dolazi do redistribucije Zemljine mase. Topljenje glečera i pokretanje atmosfere uzrokuju stvaranje veće mase na određenim mjestima na Zemlji dok se na drugim smanjuje. Zemlja se stoga prilagođava tako da višak gura prema ekvatoru i uzrokuje micanje cijele površine Zemlje, ali i njezino naginjanje.

Poznato je da su se u Zemljinoj povijesti kontinenti pomicali i da se njezin izgled mijenjao, a to je ono što se, očito, događa i sada, u isto vrijeme kad se odvija i promjena magnetskih polova. Proučavajući stijene u Svalbardu u Norveškoj te Australiji, Maloof je, zajedno s timom znanstvenika okupljenih s prestižnih sveučilišta kao što su Harvard, Kalifornijski tehnološki institut, Princeton i Tehnološki institut Massachusetts, otkrio da su se promjene u polovima koje su se odvijale pred oko 800 milijuna godina događale u skladu s pomicanjem kontinenata i to u razmjeru od oko 40 do 50 stupnjeva.

Ova je teorija nazvana „pravo polarno lutanje“ i postulira da, ako se određen objekt dovoljne mase formira daleko od ekvatora, sila rotacije planeta će ga postepeno povući od Zemljine osi oko koje se vrti. Ako taj objekt ikada postane dovoljno neuravnotežen, planet će se nagnuti i okretati pod tim nagibom sve dok se ta dodatna težina ne rasporedi duž ekvatora.

Potrebno je naglasiti da se pravo polarno lutanje razlikuje od kontinentalnog pomicanja koje je kretanje pojedinih kontinenata u odnosu jedan prema drugome preko Zemljine površine jer polarno lutanje može nagnuti cijeli planet i to po stopi od nekoliko metara godišnje što može biti od 10 do 100 puta brže nego što bi to učinilo kontinentalno pomicanje. Zemljini polovi u tom slučaju ostaju usmjereni u istom pravcu u odnosu na sunčev sustav, ali cijeli proces može obrnuti kontinente od tropa do Arktika i to u vrlo kratkom razdoblju.

Ova je teorija stara oko 140 godina i do sada je objasnila mnoge dinamične procese na Zemljinoj površini. Primjerice, znanstvenici ne uspijevaju naći objašnjenja za promjene u kemiji oceana koja se dogodila pred oko 800 milijuna godina te se za to okrivljuje pojava ledenog doba no, ponovo, ne postoje drugi dokazi koji bi poduprli tezu o ledenom dobu u to vrijeme. No, ako su se kontinenti iznenada preokrenuli (kako tvrdi teza o pravom polarnom lutanju) i ako su rijeke počele uticati u trope umjesto u Arktik, to je moglo stvoriti ogromne geokemijske promjene koje znanost ostalim teorijama ne uspijeva objasniti.

Dok se na drugim planetima, kao što je Mars, ova teorija može jasno vidjeti, na Zemlji je to nešto teže jer se Zemljina površina konstantno mijenja dok se kontinenti pomiču, a oceanske ploče sudaraju i preklapaju uzrokujući tako razna događanja na površini koja se raznoliko i tumače.