Ulazak djece u prisilne brakove – odobreno od strane “odraslih i odgovornih osoba”

Piše: Irena Dujmušić
Os Uma

Ujedinjeni narodi izvještavaju da će više od 140 milijuna djevojčica postati dječje nevjeste do 2020., ukoliko stope ranog stupanja u brak i dalje ostanu kao i do sada. Od tog broja djevojčica u dobi ispod 18 godina, 50 milijuna će biti mlađe od 15 godina. Dječji prisilni brakovi, u kojima su ne rijetko i slučajevi gdje se izuzetno male djevojčice udaju za višestruko starije muškarce, su i u 21. stoljeću jednako zastupljeni, a predstavljaju strašnu štetu za psiho-fizičko zdravlje djece.

Činjenice su zastrašujuće:
14 milijuna djevojaka mlađih od 18 godina uda se svake godine.

To je oko:
1.166.666 mjesečno
269.230 tjedno
38.461 dnevno
27 svake minute
Ili, oko jedna djevojka svake dvije sekunde….

Prisilni brakovi djece su najčešći u ruralnim djelovima subsaharske Afrike, gdje se do 18. godine uda više od 1/3 djevojčica i u južnoj Aziji, gdje prislino u brak uđe gotovo polovica svih maloljetnih djevojčica.

Najviše stope prisilnih i ranih brakova ima Nigerija – 75%, a slijede je Čad i Srednjoafrička Republika – 68%, Bangladeš -66%, Gvineja – 63%, Mozambik – 56%, Mali – 55%, Burkina Faso i Južni Sudan – 52%, Malavi – 50%.

Zemlje s najvišim stopama prisilnog braka u Europi uključuju Gruziju -17%, Tursku -14% i Ukrajinu -10%. Najmanje 10% adolescenata ulazi u brak u dobi manjoj od 18 godina u Velikoj Britaniji i Francuskoj. Gotovo svakodnevna pojava ranih i prisilnih ulazaka u brak je i u SAD-u.

Prisilni i dogovoreni brakovi za djevojčice predstavljaju čisto kršenje ljudskih prava, oni znače prestanak školovanja, zdravstvene rizike u vezi maloljetničkih trudnoća i materinstva, te razne ozljede zbog seksualnog nasilja u braku. Visoke su stope smrtnosti djevojčica i djevojaka i zbog prisilnog seksualnog odnosa kao i zbog komplikacija u trudnoći i porođaja. Osim toga, dječja ranjiva psiha ovim je činom nepovratno ozlijeđena. Prisilni brakovi su zapravo isto što i pedofilija, samo su skriveni pod krinkom socijalno – ekonomskih povoda i tradicionalnih običaja.

Gadljivo je kako psihopate na vlasti i vodećim pozicijama pedofiliju vide kao respektabilnu formu civilizacijskog izričaja te neki od njih izjavljuju javno kako se djeci zapravo ne nanosi nikakva fizička i psihička bol, te da jedinu bol proživljavaju oni koji se zbog pedofilije prijavljuju policiji. Kada se na to osvrnemo, onda nam je možda razumljivije no ne i prihvatljivije kako to da se u današnje doba bez većih problema gleda kroz prste svim mogućim silovateljima, pedofilima, svodnicima te i roditeljima koji prisiljavaju djecu na brak.

Koliko je za djecu opasan rani i prisilan ulazak u brak govore i brojni medijski popraćeni tužni slučajevi nastradalih djevojčica. Među najstrašnijima je i stravičan kraj života malene djevojčice iz Jemena, Rawan, stare samo 8 godina, koja je 2008. umrla od unutrašnjih ozljeda tijekom svoje prve bračne noći. Smatra se da je djevojčica umrla od napuknuća na genitalijama i teškog krvarenja zbog rupture maternice. Ovo nije usamljen slučaj, poznato je i da je 2010. umrla od unutrašnjeg krvarenja i 13-to godišnja djevojčica nakon 5 dana braka sa starijim muškarcem. Postoji još veliki broj takvih slučajeva za koje se nikada ne dozna.

Na žalost, ima još potresnih priča, jednu od njih priča i Alemtsahye Gebrekidan iz Etiopije koja je stupila u brak s 10 godina. Danas ona ima 38 godina i bolno se sjeća traumatskog prekida svog bezbrižnog djetinjstva. Roditelji su odlučili da će se udati za dječaka od 16 godina kojeg nije niti poznavala, bila je nesretna zbog toga, baš kao i on. S 13 godina je rodila sina, trudnoća i porod su joj bili traumatični, budući da se s dječjim tijelom teško nosila s fizičkim zahtjevima trudnoće. U to doba je vladao i Vijetnamski civilni rat, u kojem je njezin muž poginuo, tako je postala udovica s 14 godina i sama s jednogodišnjim djetetom, a i sama je bila dijete. Nakon toga je završila kao žrtva krijumčara, te je odvedena obećanjima o boljem životu u London. Sada u Londonu ima dobrotvornu udrugu koja pomaže bivšim dječjim nevjestama iz Etiopije i iako je njena priča završila sretno, ona kaže da osjeća kao da joj je djetinjstvo opljačakano i poručuje svim roditeljima da ne otimaju djeci djetinjstvo jer nemaju pojma kakve su sve posljedice.

I Noora Al Shami iz Jemena je jedna od onih koja su prošle pakao ranog udavanja. S 11 godina se prisilno udala za čovjeka u 30-tim godinama i njeni roditelji su za to dobili 150 dolara. Tijekom braka je imala dva spontana pobačaja, a rodila je troje djece u dobi od 13, 14 i 15 godina. Sve su joj trudnoće bile problematične. Njezin muž je bio izrazito nasilan i prema njoj i prema djeci. Nakon 10 godina terora, uz pomoć udruga za pomoć ženama u prisilnim i ranim brakovima uspjela je predati zahtjev za razvod. Danas je razvedena, bori se skrbništvo nad djecom te je aktivna na strogom provođenju zakona koji bi rezultirao krajem dječjih brakova.

Teško je i zamisliti kako se osjećaju ta mala bića u tim stravičnim trenucima čistog seksualnog iživljavanja, to su sve redom zapravo silovanja – ako nazovemo stvari pravim imenom. Ne treba ni napominjati kako su djevojčice time izložene maloljetničkim trudnoćama koje su iznimno opasne po njihov psiho-fizički razvoj.

Zapanjujuća je i hrabrost malih djevojčica koje su se uspjele oduprijeti i pobjeći od prisilnih ranih brakova, jedna od njih je i mala Nada al-Ahdal iz Jemena, koja ima 10 godina i koja je rekla svojim roditeljima ne. Ona je imala sreće jer je uspjela pobjeći, a utočište joj je pružio njen ujak koji je imao razumijevanja za nju i nije htio dozvoliti da njezin život bude uništen. Njezin video uradak u kojem ona svojim roditeljima poručuje: “Udajte me – i ubit ću se!” objavljen je na youtubeu, a možete ga pogledati ovdje. Pojavile su se i špekulacije o istinitosti njene tvrdnje, no teško je zamisliti da bi dijete sve to izmislilo budući da je pojava ranog stupanja u brak tako uobičajena u Jemenu.

Zašto se događaju rani i prisilni ulasci u brak?

Neravnopravnost spolova – žene i djevojke često zauzimaju niži status u društvu, kao rezultat socijalne i kulturne tradicije, stavova, vjerovanja koja im uskraćuju njihova prava i guše njihovu sposobnost da igraju jednaku ulogu u svojim domovima i zajednicama.

Siromaštvo – u obitelji s niskim prihodima, djevojke se mogu promatrati kao ekonomski teret. Percepcija slabe sposobnosti djevojaka za zaradom prihoda ih gura iz njihovih domova u brakove.

Negativna vjerska ili tradicijska praksa – u mnogim zemljama je važnost očuvanja obiteljske časti i djevojačke nevinosti ono zbog čega roditelji prisiljavaju svoju djecu u brak prije nego li su spremne. Postoji uvjerenje da je brak zaštita protiv nemoralnog ili neprimjerenog ponašanja.

Ne provođenje zakona – ponekad obitelji nisu ni svjesne da su prekršile zakon. U nekim zemljama rani ulazak u brak je vrlo rasprostranjen, kazneni progoni se rijetko provode.

Sukobi, katastrofe i izvanredna stanja – katastrofe i izvanredna stanja povećavaju ekonomske pritiske na kućanstva i mnoge obitelji koje prethodno nisu razmatrale rane ulaske u brak tada gledaju na njega kao posljednje utočište.

Koja je uloga edukacije u prevenciji ranih prisilnih ulazaka u brak?

Jedno od rješenja za zaustavljanje običaja prisilnih brakova je i edukacija, naime, kada bi osnovno školovanje bilo besplatno u svim siromašnijim zemljama, puno bi se postiglo, međutim, većina država nema novaca za financiranje besplatnog osnovnog školovanja, a kamo li i za srednjoškolsko obrazovanje. No, na osobnoj razini, putem sponzorstva, moguće je pomoći, dobar primjer za to je i predsjednica države Malavi, koja ulaže velike napore da se zaustave ovi brakovi; kako razgovorima s lokalnim plemenskim glavešinama, tako i financiranjem školovanja nekih djevojčica te potiče i svoje ministre da učine isto budući da sama zemlja nema novaca za financiranje srednjoškolskog obrazovanja. Naravno, dalo bi se pričati i o tome koliko razvijeni i bogati svijet ulaže u pomaganje razvoja besplatnog školovanja.

Nkosazana Dlamini-Zuma, predsjednica Afričke unije (AU), poziva na okončavanje prisilnih ulazaka u brak: “Mi moramo završiti s dječjim brakovima, djevojke koje se nađu kao mladenke u mladoj dobi su prisiljene imati djecu, dok su i same djeca.”

Izvršni direktor UN Population Funda (UNFPA), Babatunde Osotimehin, rekao je da je važno da mladi ljudi imaju koristi od ponovnog oživljavanja interesa i sredstava za planiranje obitelji: “Afrika treba odgajati svoje mlade ljude, i graditi svoje ljudske kapacitete. Dokle god imamo tinejdžerske trudnoće, u vrsti epidemije koju imamo na ovom kontinentu … nećemo do toga doći.”

Osotimehin naglašava da dječji brakovi sputavaju napredak u nekim područjima i bez obzira što je situacija kritična, to nije bilo dovoljno da vlade donesu zakone protiv njega.

Čak i tamo gdje je obrazovanje dostupno, cijene, količina, kvaliteta i sadržaj obrazovanja ima utjecaj na to hoće li djevojke odustati i rano ući u brak. Utvrđeno je da je nekvalitetno školovanje često u pozadini odustajanja od školovanja, poput prenatrpanosti škole, nekvalificiranih nastavnika i povećanje rodno uvjetovanog nasilja. Očekivanja da će se djevojčice ionako udati i da neće raditi ima utjecaja na standard obrazovanja koje primaju, primjerice, učitelji im mogu poklanjati manje pažnje i mogu imati lošiji pristup materijalima za učenje nego dječaci. Trošak koji stvara obrazovanje može se promatrati kao uzaludna investicija.

Što je rješenje?

Sigurno nije rješenje u nekim pokušajima uvođenja dugotrajne kontracepcije, jer radi se o djeci, koja osim što će biti seksualno iskorištavana sada trebaju biti i kemijski trovana. Primarni cilj treba biti edukacija, a to znači:

Osigurati dostupnost – besplatno školovanje, bilo na državnoj razini ili putem spozorstva, škole trebaju biti građene u blizini zajednica, trebaju postojati zasebne sanitarije, roditelji i lokalne zajednice trebaju biti uključene u vođenje škole i trebaju postojati komunikacijske kampanje o važnosti obrazovanja djevojaka

Osigurati sigurnost – da djevojke mogu dolaziti i odlaziti iz škole sigurno, u sigurnom okruženju, da su njihove specifične potrebe zadovoljene kao i da se provode kazne za nastavnike koji seksualno zlostavljaju učenice

Osigurati predavače koji nadahnjuju – djevojčice trebaju učiti kvalificirani nastavnici (pogotovo oni ženskog spola), nastavnici trebaju biti obučeni da razumiju prava djevojčica i ravnopravnost spolova, trebaju postojati planovi i programi za djevojčice koji su relevantni njihovim potrebama, uključujući tu i učenje o seksualnom i reproduktivnom zdravlju.

Što mi ostali možemo učiniti?

Trebamo podizati svijest o postojanju ovog problema. Kao što je vidljivo na primjeru iskorištavanju djece kao roblja u prostituciji, ključnu ulogu u započinjanju rješavanja ovog problema je odigrao upravo proboj u medije. Sve dok se o postojanju djece u prostituciji nije govorilo, do tada se ništa i nije poduzimalo da se problem počinje sprječavati i rješavati. Stoga ne treba okretati glavu od pojave ranog ulaska u brak, to se događa svakodnevno, i moguće je i ovaj problem riješiti. Također, to se ne događa nekoj drugoj djeci, to se događa našoj djeci, sva djeca svijeta su naša budućnost i konačno ih treba početi gledati kako treba, a to znači da ne smijemo žmiriti na seksualna, radna ili vojna iskorištavanja. Samo glasnim medijskim i aktivističkim akcijama treba prisiliti vlade svijeta da se konačno uhvate u koštac s ovim problemom.

Osnovno je pravo svakog djeteta da odrasta u sigurnosti i ljubavi tijekom svog djetinjstva, kako bi odraslo u odgovornu, empatičnu i zdravu osobu. Naša je odgovornost da im to osiguramo.

Izvori: TheGuardian, Plan UK, Examiner, DailyMail, Huffington Post

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s