Autor: James M. McCanney

Poglavlje X: Pomak polova, masovno izumiranje i evolucija, kiša meteora, poplave, električno pražnjenje među planetima, onečišćenja, potresi, vulkani, formiranje kontinenata, nastanak planina, čišćenje Zemlje i regeneracija Zemlje

Prethodna su poglavlja bila usmjerena tome da prosječnu osobu dovedu do razumijevanja funkcioniranja sunčevog sustava temeljeno na Modelu izboja plazme kometa. Ako ste ta poglavlja preskočili da biste brzo mogli čitati ovo, bit ćete razočarani jer nećete shvaćati što doista čitate.

Jedan od najvećih problema vezanih uz položaj astronoma, astrofizičara i svemirskih znanstvenika obučavanih na tradicionalan način (a što se prenosi sve do opće javnosti) jest taj da oni jednostavno ne mogu odbaciti stare načine razmišljanja i da će u najboljem slučaju svoje stare koncepte pokušati izmiješati s POTPUNO NOVIM SKUPOM POSTAVKI. Promjena ne dolazi lako.

Oni kojima su mozgovi isprani mjesečnom propagandom objavljivanom u časopisima Astronomy ili Sky and Telescope jednako će teško nositi se s činjenicom da su progutali mamac NASA-inog skupa aksioma i da, prema običaju, nisu čitali između redaka te opazili da su objavljeni podaci potpuno kontradiktorni očekivanjima tradicionalnih astronoma.

Postoji jedno nesretno mišljenje koje je evoluiralo i koje je, nažalost, objavio pokojni Carl Sagan, da čovjek njegove inteligencije određuje točnost znanstvenih teorija. Neprestano komuniciram s amaterima koji izjavljuju da, primjerice, vide repove kometa koji se odvajaju od glavnog kometa i bivaju otpuhani prema van čime se „dokazuje Model o prljavim snježnim kuglama“.

(McCanney u prethodnim poglavljima objašnjava zbog čega kometi nisu samo „prljave snježne kugle“ kako ih inače NASA i ostatak tradicionalnih astronoma i astrofizičara prikazuje, op.pr.)

U stvari, obje teorije govore isto vezano uz odvajanje repa od kometa… solarni vjetar će ga u stvari otpuhati u oba slučaja. U temeljima njihove namjere leži nada da „mogu dokazati da sam u krivu“. U njihovoj žurbi i neznanju te, na jednak način kao i profesionalni astronomi, nadaju se da će me uspjeti odbaciti i poslati daleko. Ova je tema mnogo složenija od toga, a izuzetno detaljni i pedantni eksperimenti koji će na kraju dokazati točnost mojih tvrdnji vrlo su dobro definirani i nikad ih nisu izveli oni ljudi kod kojih se nalaze ključevi opreme potrebne za izvođenje tih suptilnih i jedinstvenih eksperimenata. Moja su se predviđanja pokazivala točnima jedino slučajnošću kao što je to bio slučaj s otkrićem intenzivnih x-zraka dijela jezgre kometa okrenutog ka Suncu.

Unatoč tom poricanju, prikupljen je dovoljan broj dokaza koji dokazuju da je Model o prljavim snježnim kuglama netočan, a da je Model o kometu s izbojem plazme, zajedno s novim solarnim modelom, točan.

Dva su znanstvenika došla dovoljno blizu tom prebacivanju s jednog modela na drugi i spremali su se to objaviti u javnosti, a mnogi su ljudi danas ubjeđeni da su ta dva znanstvenika ubijena. Jedan je bio dr. Gene Shoemacher (prema kojem je komet Shoemacher-Levy 9 dobio ime), a drugi je bio dr. Richard Herrington. Obojica su imali potencijal da mnoge znanstvenike povuku van NASA-inih okvira.

Rekavši ovo, ukratko ću predstaviti koncept primarnih Zemljinih promjena koje su odabrane za ovo poglavlje. Želim napomenuti da postoji još na stotine suptilnijih učinaka, kao i onih sekundarnih, a kojih ima previše da bi se o njima ovdje raspravljalo. Samo, kao primjer: kad bi se javila električna povezanost između ogromnog kometa u prolazu i Zemlje, tlo bi počelo eruptirati izljevajući insekte koji ne bi mogli podnijeti električne struje koje prolaze kroz zemlju. Pošast insekata, žaba i ostalih bića koja nastanjuju Zemljinu unutrašnjost obuhvatila bi cijeli planet. Biblija i drevni tekstovi govore o takvoj traumi, no moderna nam znanost govori da su sve to gluposti i bajke. Popis tema uključenih ovdje odnosi se na glavne učinke i nadam se da će neka druga knjiga ići u više detalja.

POMAK POLOVA

Od svih tema vezanih uz Zemljine promjene, najviše zbunjuje ona vezana uz obrtanje polova. Postoje dva tipa obrtanja polova. Prvi je magnetni, a drugi je fizički pomak Zemljine osi vrtnje. Bez pokušaja da se objasne pogrešne informacije vezane uz ovu temu, postoji nerazumijevanje čak i među profesionalnim astronomima, vezano uz stvarnu prirodu Zemljinog magnetnog polja. Osmislio sam model magnetnog polja Zemlje od 5 slojeva. Neki su planeti manje složeni (primjerice, planeti bez mjeseca).

Zemlja ima malu središnju jezgru (izvornu jezgru kometa kad se Zemlja formirala iz ogromnog kometa pred oko nekoliko milijardi godina). Jezgra sadrži prisutno trajno magnetno polje te se, prema njegovoj gustoći, može pretpostaviti da se sastoji od željeza i teških elemenata. To je samo manji dio ukupnog magnetnog polja. Slojevi magnetnog polja koji se protežu dalje od te jezgre su električne struje u otopljenom podplaštu, depoziti željeza i nikla u kori i plaštu, električne struje u ionosferi (mlazne struje), električne struje u zemljinom „repu kometa“ koje su povezane sa zemljinom gornjom atmosferom i stvaraju stanice visokog i niskog tlaka, Van Allenovi pojasi zračenja, električne struje u ukupnom protoku elektrona koji dolaze sa Sunca i ioni koji dolaze sa strane Zemlje okrenute od Sunca kao i negativni ioni koji se kreću od Zemlje (da, Zemlja je komet), vanjska ljuska Zemljinog ukupnog magnetnog polja koji ulazi u interakciju sa solarnim vjetrovima, te struje protona solarnih vjetrova koje se nakupljaju u solarnom kondenzatoru.

Veći dio Zemljinog magnetnog polja nije trajnog tipa, odnosno, nalazi se u obliku električnih struja koje pogone struje koje putem solarnih vjetrova prolaze pored Zemlje. Kad bi se Sunce danas ugasilo, Zemlja bi se brzo pretvorila u smrznutu loptu leda s minimalnim magnetnim poljem. Tako da, kada ljudi tvrde da se očekuje pomak Zemljinih polova, to nije neobično i više ovisi o vanjskim uvjetima nego o značajkama same Zemlje.

U stvari, kasnih ’90-ih je na nekoliko sati ogromna solarna baklja potpuno poništila Zemljino magnetno polje omogučivši time radijaciji solarnih vjetrova da izravno utječe na Zemlju. U to je vrijeme Rusija bila okrenuta ka Suncu, a ruski znanstvenici od tada prate stope pojave raka da bi odredili dugotrajne učinke.

Magnetno polje koje se kompasom mjeri na površini Zemlje primarno se odnosi na komponente magnetnog polja zaključane u Zemljinoj jezgri i plaštu u obliku lokaliziranih depozita željeza i nikla. „Sjeverni pol“ ove komponente magnetnog polja nalazi se blizu Baffinovog otoka, više od 15 stupnjeva dalje od „stvarnog“ rotacijskog sjevernog pola. „Stvarni“ sjeverni pol se nalazi ondje gdje počiva os planeta (ako biste Zemlju proboli iglom, ona bi se rotirala oko nje).

U zemlji postoje brojni depoziti željeza i nikla i oni NISU povezani kao u velikom trajnom magnetu. Zemljina se struktura ne sastoji od tvrdog kamena. Ako biste ogromnom pilom odsjekli dijelove Zemljinog plašta i pokušali ih pokupiti ogromnom dizalicom, on bi se rasuo na milijun dijelova. Dakle, ti lokalizirani komadi polja ne bi se „obrnuli“ kao cjelina. Ono što će se dogoditi (kako je i opisano u nastavku) jest to da bi „trzaj“ kojeg bi ta lokalizirana područja osjetila mogao pokrenuti potrese i vulkanske aktivnosti čemu smo već svjedočili kad su ogromne solarne oluje udarale Zemlju.

Scenarij „magnetnog obrtanja“ je jedna od najčešćih zabluda vezanih uz magnetna polja i „promjene polova“. Također, u vanjskom svemiru Zemlju udara magnetno polje koje nije trajno, a koje se konstantno prilagođava i mijenja u odnosu na vanjske uvjete. Trajno magnetno polje se formiralo u vrijeme kad se Zemlja hladila i dok je ona još  bila rastaljena masa, a postoji i održivo VANJSKO magnetno polje (kojeg uzrokuju solarni vjetrovi) koje je opstalo dok su se razna područja Zemlje hladila kroz ono što nam je poznato kao Curiejeva temperatura (na taj se način u laboratorijima izrađuju trajni magneti).

Kad smo već kod ove teme, postoje i drugi uporni, a netočni koncepti vezani uz gravitacijska polja. Neki kažu da je gravitacija sekundarni učinak električnog polja. To nikako ne može biti istina s obzirom da su sva nebeska tijela okružena onim što nam je poznato kao Debyeovi zaštitni štitovi (njih plazma štiti putem elektriciteta) koji se konstantno mijenjaju. Kad bi ti koncepti „električne gravitacije“ bili istiniti, sateliti ne bi ni vidjeli naše gravitacijsko polje zbog Debyeovih štitova i nastavili bi se vrtjeti i nikad se ne bi vratili ili bi se, u najboljem slučaju, kretali nepravilno, a mi nikad ne bismo mogli predvidjeti njihovu orbitu, čak ni na par dana. Postoje mali, vrlo supilni učinci koji djeluju tijekom dugog razdoblja (neki dalekometni sateliti ne nalaze se ondje gdje bi se trebali nalaziti), ali riječ je o izuzetno minornim učincima (koji nisu u opsegu ove knjige). Ljudi mogu govoriti o takvim konceptima koliko god žele, ali nitko još nije eksperimentom dokazao išta što pokazuje bilo kakvu vezu između Zemljinog punjenja i gravitacijske sile (nigdje gdje su nezavisni znanstvenici proveli eksperimente).

Dakle, novi planet ili komet u prolazu stvarao bi magnetne utjecaje koji bi mogli biti trajni ili privremeni, a sekundarni učinci (npr. povećanje broja potresa i vulkanskih aktivnosti) mogli bi dugoročno biti puno gori od samog obrata magnetnih polova. Cijela tema, kao i povijest obrtanja polova je vrlo složena, no nadam se da je ovo objasnilo osnove.

Vezano uz obrtanje polova, kada je uključena rotacijska os Zemlje… Posljednje Ledeno doba bilo je popraćeno radikalnim obrtanjem polova. Uvijek čujem tradicionalne znanstvenike kako osmišljavaju bizarne scenarije za načine na koje je Zemlja mogla zamijeniti polove. A kao i kod većine astronoma, malo geologa može to potkrijepiti klasičnom fizikom.

Zemlja se neće „obrnuti“ zbog unutarnjih uzroka. Nije tu samo riječ o pronalaženju dovoljno energije da bi se Zemlja preokrenula i onda se zaustavila nakon okreta od 180 stupnjeva pri čemu bi se zamijenili sjeverni i južni pol. Fizika takvog okreta bi zahtijevala nešto što bi nalikovalo gimnastičkom trčanju, okretu i zaustavljanju u zraku usred okreta i to bez podloge po kojoj se trči ili na kojoj se zaustavlja. Jedini razlog zbog kojeg se takva bizarna objašnjenja objavljuju i dozvoljavaju u standardnim časopisima jest taj što idu pod ruku s onima koji vjeruju da se solarni sustav oformio pred oko 4,5 milijarde godina i da od tada nije naišao niti jedan planetarni uljez. No, oni ipak moraju uračunati činjenicu da je Zemlja prolazila kroz promjene magnetnog polja. Da pojasnim: nema dokaza koji pokazuju da su se „stvarni“ sjeverni i južni pol obrnuli za 180 stupnjeva. No postoje dokazi da lokalizirana područja (tzv. magnetne morene) pokazuju izmijenjena magnetna polja. U osnovi, ljudi netočno kombiniraju magnetna i rotacijska „obrtanja“. Ovdje postoji veza koju treba razumjeti u kontekstu. Očekivati da Zemlja sama po sebi „obrne“ magnetno ili rotacijsko polje bilo bi jednako traženju od bebe da uz i niz planinu nosi hladnjak. Mjerilo te sile je toliko veliko.

Autorska prava zadržava izdavač jmccanneyscience.com press

Zabranjeno je bilo kakvo kopiranje, prepisivanje i/ili umnožavanje u komercijalne svrhe bez pismenog dopuštenja vlasnika autorskih prava.

(nastavlja se…)