Piše: Irena Dujmušić
Os Uma

Ružičasta sluz (Pink Slime) je dodatak hrani na bazi junetine, koji se pravi od otpadnih dijelova mesa. Sastoji se od fino mljevenih tetiva, masti i vezivnog tkiva, te se u grijanoj centrifugi na 38 ° C odvaja mast u tekuću mast i proteinsku pastu. Materijal se zatim obrađuje, zagrijava i tretira s amonijakom ili limunskom kiselinom da bi se uništile bakterije. Nakon obrade se sabija u blokove i smrzava za uporabu kao dodatak mesnim proizvodima. To se naziva mesom, i to mi jedemo…

Izraz ružičasta sluz skovao je 2002. godine Gerald Zirnstein, tada mikrobiolog u Američkom ministarstvu poljoprivrede (USDA), odjel za sigurnost hrane. Neki dužnosnici su uložili prigovor zbog naziva, ističući kako bi pravi naziv bio “posna govedina fine teksture“.

Ružičasta sluz se samostalno ne može kupiti u trgovinama, no koristi se kao dodatak mljevenom mesu u mesnim obrocima, najviše u prerađenoj hrani. Prije izuma dezinfekcije tog „mesa“ mogla se koristiti samo kao hrana za kućne ljubimce ili kao uljni dodatak pri kuhanju.

U Americi je otkriveno da preko 70% mesa u supermarketima zapravo sadrži taj dodatak. U nekim drugim zemljama, uključujući i EU, je zabranjena u prodaji, no može li se to ikako provjeriti?

Nedavno je otkriveno da se amonijak, kao sredstvo za dezinfekciju koristi također i u sirevima. Naravno, mesna industrija je ovo iskoristila kao mogućnost protunapada, da skrene pažnju s napada na svoje produkte, koje smatra zdravim i sigurnim, ističući da se amonijak nalazi i u drugim proizvodima. Na primjer, spojevi amonijaka koriste se kao sredstva za dizanje u pekarskim proizvodima te kao regulator kiselosti u sirevima, a ponekad i u čokoladi.

“Nije neobično pronaći da je amonijak dodan u hranu”, izjavio je Gary Acuff, direktor Teksaškog A & M Sveučilišnog Centra za sigurnost hrane, na nedavnoj tiskovnoj konferenciji, čiji je domaćin bila Beef Products Inc., “mi koristimo amonijak u svim vrstama hrane u prehrambenoj industriji “.

Što je zapravo Amonijak?

Amonijak je spoj dušika i vodika formule NH3. Pri normalnoj temperaturi i tlaku amonijak je plin. Toksičan je i korozivan prema pojedinim materijalima, te ima karakterističan miris. Važan je izvor dušika za žive sustave, i za normalnu fiziologiju kod ljudi i životinja. Stvara se putem normalnog metabolizma aminokiselina i toksičan je u velikim koncentracijama. Djeluje kao iritant, djeluje korozivno na sve legure s bakrom, povećavajući mogućnost da se pojavi curenje i izazove velik rizik. Tijekom 1960-ih godina, tvrtke za proizvodnju duhana kao što su Brown & Williamson i Philip Morris počele su koristiti amonijak u cigaretama. Ovo je služilo tome da se poveća dotok nikotina u krvotok. Kao rezultat toga, povećana je količina nikotina u krvi i pojačana je sposobnost cigareta da razviju nikotinsku ovisnost, a da nije povećana količina nikotina u cigaretama. Pare amonijaka koje se oslobađaju iz koncentriranog amonijaka vrlo su iritirajuće za oči i dišni sustav.

Iz svega ovoga možemo zaključiti da je izuzetno opasan, i da ne možemo naći niti jedan razlog zbog čega bi se bilo kakvo meso ili neka druga namirnica trebala tretirati s amonijakom.

Nakon što su kritičari izložili slike neukusnog proizvoda na društvenim medijima i na televiziji, vodeći fast-food lanci i supermarketi odbacili su proizvod, iako američki dužnosnici za javno zdravstvo smatraju da je siguran za jelo. Stotine američkih školskih okruga zatražili su da se ukloni iz školskih programa prehrane.

Neki stručnjaci su pokušali opravdati upotrebu amonijaka u prehrani. Tako je Betsy Booren, direktorica za znanstvena pitanja Američkog Instituta za Meso izjavila: “To nije isti amonijak koji se koristi za čišćenje kod kuće. To je plin, to je drugačiji spoj, i to je dobro utemeljena intervencija koja ima dugu povijest uspjeha.”

Oblik amonijaka koji se koristi u proizvodima za čišćenje obično je amonijev hidroksid. A forma koja se koristi u ružičastoj sluzi je … amonijev hidroksid! Jedina razlika je što se u kućanstvu koristi kao tekućina, a ružičasta sluz tretira se s plinom. Amonijev hidroksid je samo jedan u dugom popisu nenavedenih kemijskih tretmana koji se koriste na gotovo svom industrijskom mesu i peradi.

Helena Bottemiller iz Food Safety News prezentirala je dokument Američkog ministarstva poljoprivrede (USDA) koji navodi na desetke kemikalija koje prerađivači mesa mogu koristiti pri obradi mesa, a bez označavanja na proizvodima. Neke od navedenih tvari su kalcij hipoklorit (koristi se za bjeljenje pamuka i čišćenje bazena), hypobromous kiselina (koristi se kao germicid u saunama), DBDMH (koristi se za higijenu voda), te klor-dioksid (koristi se kao bjelilo za drvo).

Svim ovim kemikalijama se meso može tretirati. Zašto onda ti sastojci nisu navedeni na etiketama, kao što su obični sastojci tipa sol, papar i slično? Zato jer industrije za preradu mesa znaju da bi time odbile kupce od kupovine. Nedavno je USDA-ova šefica za sigurnost hrane izjavila: “Iskreno, mislim da prosječni potrošač ne zna kao se obrađuje procesiurana hrana”. I u pravu je, ni pola stvarnog stanja ne znamo, a što više saznajemo, to smo bjesniji.

Ružičasta sluz se koristi u mnogim proizvodima kao što su hot dog, sirovo meso, čili, kobasice, zamrznuta predjela, pečena govedina, konzervirana hrana. Ironija je da je rasprava o ružičastoj sluzi iz 2010. iznijela na vidjelo dokaze da ovo tretiranje mesa nije pouzdano dezinfekcijsko sredstvo kao što se tvrdi! Vjerovatno su te naznake natjerale lance fast food restorana, pa i trgovine, da odustanu od korištenja te tvari. Čak je i USDA povukla svoju potporu u korištenju ružičaste sluzi pri školskim obrocima.

No neka nas ove rasprave ne zavaraju. Ružičasta sluz je gora od drugih oblika dezinficiranih mesa jer su dodaci koji se koriste u ružičastoj sluzi poznati da pružaju utočište visokim razinama patogena prije tretmana. Ako će i nestati s polica trgovina, možemo biti sigurni da će se meso i dalje tretirati s drugim industrijskim kemikalijama, jer to je jedini način da mesna industrija spriječi da ljudi obole od njihovih proizvoda.

Također, ružičasta sluz nije govedina, to je tvorevina tko zna kakvog sve otpada, tretiranog otrovima protiv kvarenja, koji da stvar bude gora, i ne uspijevaju spriječiti kvarenje. Ukoliko na planeti zemlji slučajno postoji čovjek kojem to ne smeta, zakon bi ipak trebao biti takav da natjera proizvođače da navedu apsolutno sve sastojke iz određenog proizvoda. Naravno, bilo bi realno očekivati da ovakvi proizvodi uopće nisu na tržištu, ili da su bar pošli kroz rigorozne testove i znanstvene studije.

Naravno da je otkrivanje ovakve otrovne podvale dovelo do velike uzbune kod proizvođača, ali i kod velikih korisnika, kao što su lanci fast food restorana. Neki su se ogradili od toga da koriste tu, kako proizvođači navode “posnu govedinu fine teksture”, a neki su taj dodatak izbacili iz svojih priozvoda. Navodno. Najveća uzbuna se dogodila kod proizvođača. Kompanija Beef Products (BFI) i nekoliko njihovih partnerskih kompanija odlučili su tužiti ABC News zbog razotkrivanja Pink Slimea javnosti. Oni tvrde da su informacije o Ružičastoj sluzi bile klevetničke, kao i sam naziv jer to po njima to nije sluz već legitiman oblik govedine koji se naširoko koristi u goveđim proizvodima već nekoliko desetljeća, bez incidenta, sve dok nije javnost saznala za to. Koja izjava – dok nije javnost saznala! Zašto javnost od prve nije znala za to, zar su imali nešto što su trebali prešutjeti? Ako je to legitiman oblik mesa, zašto nije naveden na deklaracijama? Zapravo, kako ružičasta sluz nije nikada navedena na deklaracijama, javnost bi trebala tužiti BPI, a ne obrnuto.

Zbog velike reakcije javnosti na razotkrivanje podvale lažnog mesa, mnogi su se trgovački lanci i restorani, kao i kupci, odlučili prijeći na istinski pravo meso. Kao rezultat, pojavila se povećana potražnja za mesom, te su porasle cijene, i to drastično. Sada, nakon 3 godine od razotkrivanja, mnogi su u nevolji i traže soluciju za kupovinu jeftinijeg mesa, i pogađate, Pink Slime se ponovno vraća, samo ovaj put pod novim imenom – vraća se kao LFTB (lean finely textured beef), odnosno, posna govedina fine teksture ili samo govedina fine teksture, ovisno o proizvođaču.

Dakle, upoznati smo, pobunili smo se i nakon kratkog zatišja, evo ga opet, bez puno buke. Neki ni nisu znali, niti su saznali, niti će saznati. Jednostavno, ne žele znati. No, vi koji želite znati, ne brinite, nije sve izgubljeno. Želite li znati što jedete, odrecite se industrijske i fast food hrane, kupujte kod lokalnih proizvođača za koje znate da drže samo meso životinja uzgojenih na organski način. Ovo vrijedi za svu hranu koju konzumirate, a izbor je samo na vama.

Izvori: Grist, Daily Mail, Wikipedia, Wikipedia, Natural News, Natural Cures