Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Nikola Tesla je zaslužan za stvaranje razne tehnologije koju danas uzimamo zdravo za gotovo. Bez njegove genijalnosti ne bismo imali radio, televiziju, izmjeničnu struju, teslinu zavojnicu, fluorescentnu rasvjetu, neonska svjetla, radio-upravljačke uređaje, robotiku, rendgenske zrake, radare, mikrovalne pećnice i još desetke drugih izuma. Upravo zbog toga ne iznenađuje činjenica da je Tesla zaronio i u svijet letova i antigravitacije.

Sve je započelo u razdoblju od 1891. do 1893. kad je Tesla skupini inženjera elektronike održavao niz predavanja i demonstracija vezanih uz prijenos energije visokog napona što je predstavljalo osnovni sklop kojeg bi mogli koristiti zrakoplovi ili letjelice. Njegova istraživanja vezana uz letove dokazuje i njegov posljednji patent iz 1928. (br. 1,655,114) koji se odnosio na leteći stroj, a koji je istovremeno nalikovao na helikopter i zrakoplov (op.a. 1979. patent još uvijek nije bio dostupan javnosti). Navodno je prije svoje smrti osmislio planove i za motor svemirskog broda kojeg je nazvao letećim strojem s pogonom na anti-elektromagnetsko polje ili svemirski pogon.

Teslin genij, ali i njegovi izumi očito nisu imali granice. Svoju letjelicu za koju je podnio patent je nazvao „prvi svjetski leteći tanjur“, što bi bio prvi NLO kojeg je izradio čovjek! U spomenutim predavanjima je prenio svoje otkriće o tome da će se elektrostatske emisije s površine konduktora uvijek koncentrirati na mjestu gdje se površina zakrivljuje ili gdje ona završava te da će se elektrostatski naboj kretati po površini vodiča bez da prodre u njega što je i primijenio u stvaranju patenta za svoju letjelicu. To je bila primjena Faradayevog učinka otkrivenog nekoliko godina ranije, a koji bi se u ovom slučaju primijenio kroz kanal ili kružni stupac, odnosno zavojnicu koja se proteže letjelicom i služi kao nadgradnja koja prenosi visoki strujni napon.

Tesla je vjerovao da bi to poslužilo kao rezonantni pretvarač koji bi elektrostatski i elektromagnetski nabijao letjelicu i uspostavljao polaritete. To je ono što je svijetu poznato kao Teslina zavojnica, a koju je on izumio 1891. Taj kanal bi bio promjera oko 61 cm i  šupalj. Kad bi se na jednoj polovici letjelice stvorio vakuum, atmosferski bi zrak prošao kroz cijev i pogonio svojevrsni turbinski generator struje. Pogled iz letjelice kakvu je zamislio Tesla bi se pružao kroz elektro-optičke leće smještene u kvadrantima, ovisno o želji i potrebi, a koje bi imale i sposobnost uvećavanja. Monitori bi se nalazili na upravljačkoj ploči kako bi navigator mogao istovremeno promatrati sva područja u i oko letjelice.

Tesla je smatrao da bi trup trebao biti izrađen od dvostruke, ali tanke i pomalo fleksibilne keramike koja bi bila dobar električni izolator koji smanjuje opasnost od požara, otporan je na štetne učinke ekstremne hladnoće ili topline te posjeduje tvrdoću oklopa uz to što omogućava prolazak magnetskih polja. Unutarnju je oplatu zamislio prekrivenu klinasto oblikovanim metalnim pločama izrađenim od bakra ili aluminija, a koje bi bile vezane uz keramički vanjski dio.

„Trup (oblik letjelice) može biti raznih oblika: sfere, nogometne lopte, diska, pojednostavljenog pravokutnika ili trokuta sve dok su te ploče razmjerne površine i uređene duž idealno obavijene površine velikog radijusa zakrivljenosti,“ napisao je Tesla u „Mojim izumima“.

Ono što bi pogonilo ovaj leteći stroj bila bi nuklearna fisija ili dalekometni i dugoročni fuzijski reaktor koji bi dalje pogonio parni motor koji pokreće generatore struje. U inačici letjelice kratkog dometa koristile bi se gorive ćelije vodika i kisika koje bi pokretale motor niskog napona koji bi uključivao generatore i povremeno bi se ponovno punile lebdenjem iznad ili pored dalekovoda visokog napona uz korištenje antena postavljenih na vanjskoj strani trupa. Ovi bi strojevi kratkog dometa također mogli koristiti struju koja bi se odašiljala iz dalekometnog zrakoplova letjelice ili sa zemlje.

Električna energija u letjelici bi se stvarala u pretvaraču visoke voltaže i žicom bi putovala kroz keramički trup sve do širokog kraja metalne ploče na trupu. Elektricitet tako poskakuje i teče preko metalne ploče i stvara snažno elektromagnetsko polje koje, ponovo, kontrolira pretvarač. Zbog laganog magnetskog narušavanja svjetlosti, ta letjelica bi na jarkom suncu djelovala kao da je okružena vrućim zrakom dok bi u tami svjetlila u raznim bojama jer je vidljiva svjetlost nusproizvod toka struje preko metalnih ploča, u skladu s frekvencijama koje se koriste.

Kad je Tesla razvijao javnu rasvjetu koja bi se temeljila na izmjeničnoj struji, javljao se problem u vidu piskutavog zvuka ili zujanja uzrokovanog brzim grijanjem i hlađenjem što je on, kad je letjelica u pitanju, reducirao tako što je nastalu buku stavio u ultrazvučno područje uz pomoć već spomenutog posebnog pretvarača i tako ju eliminirao.

Letjelica, ako se nalazi u blizini osobe ili objekata na tlu, njih grije, no lebdenjem na niskoj visini (tijekom 5 ili 10 minuta), ona bi stvarala mlaz hladnog zraka. To se događa zato što se molekule zraka nađu u vrlo snažnom magnetskom polju kojeg letjelica odašilje i postaju polarizirane, zaustavljala se normalno kretanje zraka i u tom području se stvara mnogo više prostora za molekule  pa se u njega ulijeva i mnogo više zraka. Ovo širenje i nedostatak zračnog kretanja čini područje poprilično hladnim. To je ujedno razlog zbog kojeg bi ova letjelica mogla letjeti i nadzvučnim brzinama bez stvaranja praska kod probijanja zvučnog zida.

Tesla je svoju letjelicu zamislio opremljenu i sa skupom supravodljivih magneta koji bi se neograničeno napajali strujnim krugovima na metalnim pločama i to na bilo kojoj frekvenciji te bi unedogled mogli odašiljati tu frekvenciju magnetskog polja. Strujni krugovi ove letjelice nadjačavaju niže frekvencije, električne krugove niže voltaže i obližnja elektromagnetska polja. (U nekim zapisima se spominje jedan primjer iz 1941. kad je uspješno iskorišten kratkovalni radijski sustav da bi se nadjačao sustav automobilskog paljenja i to na udaljenosti do 5 km! Kad je on isključen, automobil je ponovo radio.)

Ovo su samo neke osobine koje se vežu uz Teslin nevjerojatan NLO i teško se oduprijeti i ne povezati ga s raznim pričama osoba koje su tvrdile da su vidjele NLO i koje bi njegove karakteristike opisivale upravo ovako. Takve su osobe bile (i još uvijek bivaju) ismijavane u javnosti i smatrane poremećenima, no njihove priče o letjelici koja nalikuje na tanjur, disk ili je sfernog oblika, koja ne proizvodi zvuk dok se udaljava velikom brzinom, koja je osvijetljena raznim bojama, pa čak i priče o krugovima u žitu ili gašenju automobila sada dobivaju smisao, ali i postavljaju dva osnovna pitanja: jesu li to viđenja letjelica stvorenih ljudskom rukom ili je Nikola Tesla imao uvid ili se susreo s letjelicama vanzemaljskog porijekla?