Piše: Irena Dujmušić
Os Uma

Nije tajna da u prosjeku ljudski rod živi sve dulje, stoga stogodišnjaci danas ne izazivaju čuđenje, no, mnogi se pitaju u čemu je tajna dugovječnosti kada se na nekom prostoru nađe više ljudi koji su blizu ili su navršili, pa i premašili sto godina života. Je li u pitanju genetika, prehrana, život bez stresa, zemljopisni položaj ili kombinacija svega navedenoga?

Danas pojava određenog mjesta gdje živi više dugovječnih ljudi dovodi do znanstvenih istraživanja koja pokušavaju objasniti tajne dugog života, a zaključak je da dugovječnost nije slučajnost, ona započinje s dobrim genima, a nastavlja se dobrim navikama. Stručnjaci kažu da ako se usvoji pravi način života, velike su šanse da se može živjeti i do deset godina dulje. U jednom istraživanju, znanstvenici su proučavali nekoliko skupina na nekoliko područja u kojima ljudi žive znatno duže. Proučavali su selo u planinama Sardinije, mjesto na otoku Okinawa i skupinu adventista u Loma Lindi, Kalifornija. Stanovnici tih tri mjesta imaju visoku stopu stogodišnjaka, preživljavaju dio bolesti koje obično ubijaju ljude u drugim dijelovima razvijenog svijeta i uživaju u više zdravijim godinama života.

Na Sardiniji, u mjestu Silanus, 91 osoba od 17.865 ljudi rođenih između 1880. i 1900. je doživjela svoj stoti rođendan, što je dvostruko veća stopa u odnosu na prosjek za Italiju. Ako se pitate što je odgovorno za ovu stopu, odgovor možda leži u tome što prosječan 75-to godišnji ovdašnji žitelj do 11 sati prijepodne pomuze krave, ispili ili iscijepa gomilu drva, pješači više od 6 km po pašnjacima s ovcama i tek tada zajedno s obitelji sjeda za stol za zajednički objed. Također, tijekom prošlosti izvorni su žitelji Sardinije od strane osvajača protjerani u gorje gdje su u svojevrsnoj izolaciji postali genetski inkubatori, pojačavajući određene osobine. I dan danas, čak 80% njih su direktni potomci izvornih žitelja Sardinije. Tu je i zdrava prehrana, meso i mlijeko životinja hranjenih na ispaši, te puno organski uzgojenog voća i povrća.

Na Okinawi, prosječni životni vijek je 78 godina za muškarce i 86 godina za žene, što ih svrstava među svjetski najdugovječnije ljude. Ono što je još važnije, stariji ljudi koji žive u ovom bujnom suptropskom arhipelagu imaju tendenciju da uživaju u poznim godinama bez teškoća. Okinawe imaju pet puta manje bolesti srca, četiri puta manje raka dojke i prostate i tri puta manju stopu demencije od Amerikanaca. Ključ ove dugovječnosti vjerojatno leži i u “Ikigai”, odnosno, u postojanju razloga za život, što je odličan način za borbu protiv stresa i posljedica koje on donosi. Osim toga, tu postoji uzajamna mreže potpore koja pruža financijsku, emocionalnu i socijalnu pomoć tijekom cijelog života. Naravno, i ovdje je ishrana bitan faktor, a ona se sastoji od svježe ribe ili malo mesa, te povrća, a sve to s malo kalorija i puno hranjive vrijednosti. Vrtovi Okinawa stogodišnjaka se nazivaju kabinetima preventivne medicine budući da se tu uzgaja i povrće i začini prepuni sastojaka koji sprječavaju razvoj mnogih bolesti. Tajna je i u tome da ne postoji prejedanje, odnosno, jede se dok želudac nije 80% pun.

Adventisti iz Loma Linde u Kaliforniji u prosjeku žive 4-10 godina duže od kalifornijskog prosjeka. Kao razlog se navode i njihova religijska uvjerenja iz kojih proizlazi da zagovaraju zdravu prehranu i vegetarijanstvo, te se suzdržavaju od jedenja svinjetine i uživanja alkohola, cigareta i droga. Uz to tu su i ispijanje većih količina vode i aktivna obiteljska i društvena povezanost. Do ovog zaključka se došlo istraživanjem, koje je obuhvatilo 34.000 adventista iz Kalifornije u razdoblju od 1976. do 1988. godine koje je proučavalo utjecaj njihovog životnog stila na njihov životni vijek i rizik od srčanih bolesti i raka. Studija je pokazala da je njihova ishrana smanjila rizik od razvoja nekih vrsta raka i smanjenje rizika od bolesti srca.

No, pojava stogodišnjaka može biti i ugrožena, odnosno, otkriće mjesta s većim prosjekom dugovječnih ljudi za sobom nosi i određene rizike. Naime, zahvaljujući stogodišnjacima, mjesta poput sela “Dugovječnost” u okrugu Bama, Kina, koje je dugo vremena bilo jedno od najsiromašnijih, postalo je popularna turistička destinacija za zdravstveni turizam.

Mnogi od tisuća turista koji hrle ovdje hvale divan krajolik, čisti zrak, a posebno vodu te smatraju da upravo ona donosi mnoge zdravstvene prednosti. Bolesnici ovamo dolaze na oporavak, mnogi koji su bolovali od smrtonosnih bolesti smatraju da su si produžili život, a svi se slažu u tome da se osjećaju puno bolje nakon boravka u ovom selu, a neki to pripisuju vodi. Većina turista pije vodu, neki se i kupaju u njoj, a neki drugi se penju po obližnjim stijenama i lutaju po špiljama prislanjajući svoje ruke na divovske gromade zbog “geomagnetske terapije” kojoj pripisuju blagotvorne učinke na srce i mozak. Stručnjaci nisu istog mišljenja, oni smatraju da je za dugovječnost zaslužno siromaštvo i izoliranost.

Yang Ze, zamjenik direktora Instituta za gerijatriju u Pekingu, sredinom ’90-tih godina započeo je istraživati tajnu dugovječnosti u Bami. On smatra da je jedan od razloga prirodna selekcija, jer je ovo područje udaljeno i planinsko. Ranije u prošlosti, ljudima je trebalo tri dana da napuste brda, stoga su se relativno malo miješali s vanjskim svijetom. U teškim uvjetima života, bez liječenja, jaki geni su ostali, a slabi su eliminirani. Konkretno, stanovnici Bame su uglavnom naslijedili gen od oba roditelja koji pomaže tijelu u proizvodnji apolipoproteina-E. On se kombinira s masnoćama i tvori lipoprotein koji smanjuje višak kolesterola. Uvjeti života su također odigrali ulogu, ljudi su naporno radili u poljima. Kada je Yang prvi put tamo stigao, našao je da su ljudi jeli uglavnom hranu kuhanu na pari, a ne prženu, rižu s malo ulja od konoplje i tek rijetko meso. Živjeli su sretnim i mirnim obiteljskim životom, skrbili jedni o drugima i nitko nije bio usamljen, imali su manje prohtjeva i bili su više optimistični. Na žalost, razvojem turizma i dolaskom brojnih turista, mjesto i mještani su se promijenili, te plaćaju danak modernom razvoju; onečišćuje se zrak i voda i uskoro će i ovdje stogodišnjaci postati rijetkost.

Postoji još mjesta gdje žive stogodišnjaci, između ostalih nabrojanih tu je i Gruzija, Vilcabamba u Ekvadoru, Hunza u Pakistanu, te mala sela na otoku Hainan, Kina, a mjesto Chengmai je poznato po tome što na 560.000 stanovnika ima oko 200 stogodišnjaka. Svima njima je zajedničko to što žive u zajednicama s naglaskom na obiteljski život, izražena je međusobna skrb i potpora, fizički su aktivni – bave se poljoprivredom, a prehrana se temelji na zdravoj organski uzgojenoj hrani. Žive u povoljnoj klimi, čistom okolišu i hranu uzgajaju na zdravom tlu, zapravo, žive sasvim jednostavnim životom i možda je baš to ključ dugovječnosti.

Kada sve sagledamo u cjelini, svi ovi dugovječni ljudi su imali neki smisao svog postojanja, bilo da je to briga o drugima, briga o uzgoju hrane ili nešto treće, svi su oni našli smisao zašto su potrebni ovom svijetu. Studija koja je trajala čak 14 godina to potvrđuje, istraživači sa Sveučilišta Carleton u Kanadi su zaključili da nije bitno koja je svrha postojanja, je li to rad ili briga o nekome ili nečemu, jednostavno je za duži život dovoljno to da se osoba ima s čime baviti. Dakle, možemo zaključiti da za dug i zdrav život nije potrebno imati sreće, već je potrebno sreću stvoriti.

Izvori: BBC, National Geographic, The Guardian, China.Org, Daily Mail