Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Šum (engl. hum) je uopćeni naziv za fenomen koji uključuje upornu i invazivnu niskofrekventnu buku koju u većini slučajeva ljudsko uho ne može čuti. Zemljin šum je takva niskofrekventna tutnjava koja je konstantno prisutna na planetu i može se snimiti čak i kad nema potresa. Obično se ovaj fenomen može detektirati samo uz pomoć vrlo osjetljivih seizmometara, no mnogi su zemljini šumovi vrlo neobični i često ne zvuče prirodno, osobito onaj iz Taosa koji je privukao pažnju mnogih istraživača i znanstvenika.

Zemljina je unutrašnjost ispunjena pozadinskom bukom komprimiranih valova koje uzrokuju vjetrovi, plime, bubrenje oceana, manji seizmički događaji, promet ili ostale ljudske aktivnosti. Ti valovi odjekuju diljem zemljinog podzemlja dok naš planet neprestano proizvodi zvukove koje mi često i ne možemo čuti. Osim potresa, koji je najčešći uzrok takvih zvukova, postoji još nekoliko uzroka.

Nama je više od desetljeća poznat zemljin tihi ‘vertikalni’ šum kojeg najvjerojatnije uzrokuju stalni snažni dubokooceanski valovi. Oni nastaju od dva vala iste frekvencije koji putuju u različitim smjerovima i koji se, ako se susretnu, međusobno poništavaju. No, ako putuju gotovo paralelno oni se pojačavaju tako da se površina oceana (u zavisnosti od njihovog smjera) mijenja od valovitog prema mirnom stanju (ako se oni poništavaju) ili ka valovitom (ako se pojačavaju). Te promjene stvara takozvani trajni val koji udara u oceansko dno duplirajući frekvenciju valova od kojih je nastao i tako proizvodi šum (brujanje). Valovi koji se protežu plitkim kontinentalnim područjima su puno veći od onih u dubokom oceanu, pa je i silina stajaćih valova veća nego onih u dubokoj vodi.

Ovakav šum potječe sa sjevernog Pacifičkog oceana i nastaje tijekom zime na sjevernoj zemljinoj polutci ili na južnom dijelu kada je zimsko vrijeme. To je također doba stvaranja velikih olujnih aktivnosti. Zemljin šum se tako najčešće proizvodi kombinacijom atmosferskih događanja, dinamikom oceana, dinamikom morskih valova zbog oblika obale i dubine i oblika oceanskog dna. Ovo je primjer jednog od prirodnog i objašnjenog šuma kojeg stvara planet.

Ponekad su ti šumovi odjek seizmičkih aktivnosti. To su seizmički valovi koji se šire od žarišta potresa i vrlo su elastični. Poznate su nam tri vrste takvih valova: primarni, sekundarni i L-valovi koji su površinski. Uz ove dobro poznate, geolozi su otkrili i novi, stalni seizmički signal koji putuje i horizontalno.

Dieter Kurrle i Rudolf Widmer-Schnidrig sa Stuttgartskog sveučilišta u Njemačkoj  su 11 godina proučavali seizmološke podatke na četiri odvojene lokacije u Njemačkoj, Japanu i Kini. Seizmometri su bili dizajnirani tako da zabilježe minutno horizontalno kretanje paralelno sa zemljinom površinom. Pronašli su dokaze o horizontalnom signalu na sve četiri stanice. Otkriveno je da se signal pomiče oko jedan mikrometar, a njegova horizontalna orjentacija razlikuje ga od zemljinih ‘vertikalnih’ oscilacija.

Osim što šum može potjecati od oceanskog gibanja ili seizmičkih aktivnosti , znanstvenici su otkrili i druge vrste šumova. Oscilacije koje su se pokazale kod atmosferskih mjerenja otkrile su jedan sferoidno oblikovan val, koji bi se ugrubo opisao kao prstenastog oblika. Pokušajte zamisliti tu tutnjavu kako se okreće u krugovima. Nastaje u stjenovitim višim planinskim područjima nalik desecima lijenih uragana koji su jednako snažni kao sferoidni, a koji su uzrokovani silama koje pritišću planet (oceanski ili atmosferski valovi). Fenomen uvijajućih prstenastih valova može biti uzrokovan silama koje ‘češljaju’ zemlju.

Ovaj šum se najčešće opisuje kao zvuk dizelske mašine u praznom hodu ili nešto slično niskom zvuku za koji je izvor očit i poznat (hladnjak, prometna buka, strojevi…). Ljudi s glazbenom izobrazbom opisuju ga kao disharmoničnog ili kao nešto što ne pripada tamo, no, bez obzira na to koliko neobično ili neprirodno zvučao, njegovo je porijeklo uspješno objašnjeno.

Izvještaji o tim šumovima stižu s raznih lokacija na zemlji pa tako i dobivaju svoje nazive prema lokalitetu na kojem su zabilježeni (Bristolski šum, Bondi šum…). U nekim slučajima njihov je izvor uspješno lociran i poznat, ali postoje slučajevi gdje je porijeklo šuma nepoznato.

Šum na Velikom otoku na Havajima povezan je s vulkanskom aktivnošću, a može se čuti i na udaljenosti do 12 milja. U slučaju Kokoma u Indijani, gradu s teškom industrijom, izvor je nakon istraživanja povezan s ventilatorima za hlađenje iz lokalne Daimler Chrysler tvornice (zvuk od 36 Hz) i sa usisnim zračnim kompresorom u Haynes International tvornici (zvuk od 10 Hz). Šum iz Albuquerquea je rezultat udaranja oceanskih valova u obalu i prenosi se preko planinskih lanaca.

Šumovi se češće javljaju u Sjevernoj Americi, Ujedinjenom Kraljevstvu i Europi, a neki od poznatijih su: Šum iz Larga, Škotska; Bristolska tajanstvena buka iz 70-ih (britanski najpoznatiji slučaj); Šum iz Auklanda na Novom Zelandu; Woodland u Durhamu  (posljednje mjesto gdje je šum za sada prijavljen).

Jedan od možda najpoznatijih šumova, a čiji izvor još nije poznat, je šum iz Taosa koji je svoj naziv dobio prema gradu Taos u Novom Meksiku. To je mali grad sa svega 4.700 žitelja čija je šumovita priča započela u proljeće 1991. god.

Zvuk se ondje opisuje kao ekstremno nizak, na frekvencijskoj skali 30 do 80 Hz (Herz je mjera frekvencije; ljudski domet sluha rezonira između 20 i 20.000 Hz). Mnogi koji su čuli taj zvuk vjerovali su da je povezan s vojnom infrastrukturom u i oko Novog Meksika i Ministarstvom obrane, ali i da su ih možda mogli proizvesti niskofrekventni sonarni valovi (ELF) koje mornarica koristi u Sjevernom Michiganu. Nakon što je buka postala sve češća, stanovnici su zbog popratnih tegoba koje je šum počeo uzrokovati, odlučili putem svojeg predstavnika u Kongresu, Stevea Schiffa, zatražiti nezavisnu istragu. Vremenom je sastavljena ekipa znanstvenika i inženjera iz Sandia nacionalnog laboratorija, UNM (Sveučilište u Novom Meksiku), Laboratorija zračnih snaga Phillips i Nacionalnog laboratorija iz Los Alamosa.

Prvi je korak u istraživanju bio da se ustanovi izvor šuma. Njihova je istraživačka oprema sadržavala: geofone (mjere seizmičke signale koje stvara pomicanje tla), magnetometre (mjere magnitudu i smjer magnetskog polja), elektromagnetske antene (mjere električna i magnetska polja nastala strujnim kablovima, nabojem u oblacima, radarima ili radioodašiljačima). Tražili su elektromagnetske signale koji bi mogli ukazati je li uzrok radar, ELF odašiljač ili nešto slično. Ovi postupci nisu dali nikakve posebne rezultate koji bi pomogli u lociranju izvora šuma iz Taosa, a testovima nije otkrivena niti ikakva pozadinska buka koja bi mogla uzrokovati šum. Iznesene su ostale činjenice o prirodi zvuka kojeg karakteriziraju: nagli početak, nizak, jedva čujan zvuk te uvijek prisutna fluktuacija pulsa.

Rezultat tih istraživanja je glasio :

„Ne postoje poznati akustični signali ili seizmičke aktivnosti koje bi ga mogle uzrokovati.“

(slijedi nastavak)