Piše: Irena Dujmušić
Os Uma

Divljaci – ta predodžba je prva asocijacija o Vikinzima, no to je daleko od prave istine. Oni su doista bili pljačkaši, ali bili su i trgovci čija se gospodarska mreža protezala od današnjeg Iraka sve do kanadskog Arktika. Bili su demokrati koji su osnovali svjetski najstariji parlament, dok je Britanija još bila u feudalizmu. Bili su vrsni majstori obrade metala i oblikovanja finog nakita od srebra, zlata i bronce. Iznad svega, oni su bili neustrašivi istraživači i njihova nemirna srca su ih dovela do Sjeverne Amerike čak 500 godina prije Kolumba.

Pretpostavlja se da pojam Viking dolazi iz staronorveškog “vik”, što znači zaljev, a odnosi se ispravno samo na one osobe koje su odlazile na pohode. Da, svi su Vikinzi Nordijci, ali nisu svi Nordijci bili Vikinzi , a oni koji jesu bili, tu su dužnost obavljali samo u jednom dijelu svog vremena.

Kriva je i predodžba da su nosili kacige s rogovima, to je vjerojatno poteklo iz Wgnerove opere iz 19. stoljeća, naime rogovi bi im u borbi samo smetali zapinjući za bilo što bi dohvatili. Prvenstveno su bili poljoprivrednici i pastiri, uzgajali su žitarice i povrće tijekom kratkog ljeta, a većinom su se bavili stočarstvom. Poput starih Grka i Rimljana, štovali su panteon božanstava.

Nisu bili ništa manje sofisticirani od ostalih Europljana. Njihov usmena književnost – epske pjesme poznate kao Eddas kao i njihove sage, su bile Homerovske i po drami i po opsegu. Tijekom večeri i tijekom dugih, mračnih zima, zabavljali su se s igrama na ploči poput šaha.

Žene su danju kuhale, čistile i šivale. No to nije bila sva njihova uloga, žene su u doba Vikinga bile ravnopravne s muškarcima, vodile su klanove i ratovale zajedno s muškarcima. Novije istraživanje otkriva da su znanstvenici pogrešno protumačili posmrtne ostatke Vikinga kao isključivo muške, samo zato što su bili pokopani sa svojim mačevima i štitovima. Proučavajući osteološke znakove roda unutar samih kostiju, istraživači su otkrili da je oko polovica ostataka zapravo ženskog spola, i da su dostojno pokopane zajedno sa svojim oružjem.

Žene Vikinga su imale veća prava od drugih europskih žena u to vrijeme, primjerice, imale su pravo na razvod ukoliko se suprug nije dobro brinuo o njoj i djeci. Za to je trebala samo pozvati par svjedoka i oglasiti da se razvodi, a nakon toga razvod je bio činjenica. Imale su pravo na nasljedstvo, imovinu i svoje stvari, ako je razlog razvoda bio valjan. Manja djeca su nakon razvoda automatski pripadala majci i imala su pravo na nasljedstvo.

Osim poslova na imanjima, muškarci su talili željeznu rudu i pretvarali je u alat i pribor za kuhanje, oblikovali su steatit, mekani kamen, u lampe, zdjele i lonce, izrađivali nakit i rezbarili kamene ploče s cvjetnim motivima ili scenama s prikazom nordijskih mitova i runskim natpisima. Najvažnije od svega je da su izrađivali najbolje brodove. Zahvaljujući istraživanjima iskopina, poznato je da su njihovi brodovi bili najbolje izrade u Europi. Bili su i elegantni i moderni, pokretali su se i veslima i jedrima, bili su brzi i laki za upravljanje, i njihove izvedbe su bile jednako dobre i u plitkim i dubokim morskim površinama. S ovakvim plovilima su mogli dostići velike udaljenosti i naći robu koja im kod kuće nije bila dostupna – svilu, staklo, kvalitetni čelik, sirovo srebro, a za uzvrat su nudili krzno, žrvnjeve, baltički jantar, željezo, te kljove i kožu morževa.

U vezi njihovog izgleda postoji mit da su bili prljavi i zapušteni, međutim arheološki nalazi i zapisi navode drugačije. Arheološke iskopine su pronašle pincete, češljeve, naprave za čišćenje noktiju i ušiju i čačkalice. Ovo potvrđuju i pisani izvori iz srednjovjekovne Engleske. U svojoj kronici iz 1220., Ivan Wallingford ih je opisao kao njegovane osobe koje su se svakodnevno češljale, često su mijenjali svoju odjeću i redovno su se kupali subotom te su na taj način na sebe skretali pažnju svih žena pa čak i onih plemenitog roda. Dokazi također potkrepljuju pretpostavku da su uvijek imali uređenu i njegovanu kosu, bradu i brkove.

Njihov izgled je bio nalik našem današnjem, osim što su bili nešto niži i više mišičavi zbog teškog rada na poljima kao i zbog ratovanja. Prema posmrtnim ostacima, stručnjaci su zaključili da su žene imale nešto izraženije kosti lica, jače obrve i čeljusti, dok su kod muškaraca te značajke bile manje izražene nego što su pretpostavljali. Nisu bili samo crvenokosi, bilo je i onih plave ili crne kose, plave kose je bilo više na sjeveru Skandinavije, dok je crvenokosih bilo više na zapadu.

Nije točno poznato što su odijevali, budući da je vrlo malo ostataka, a osim toga, nije poznato je li postojala posebna odjeća za pokop ili je to bila svakodnevna odjeća. Prema raspoloživim dokazima, muška i ženska odjeća se razlikovala te su koristili uzorke i boje.

Kodeks časti

Vikingško društvo je prožeto njihovom vjerom, iako Vikinzi nisu imali riječ za religiju. Umjesto toga, koristili su riječ “siðr”, što znači običaj ili praksu. Međutim, njihov moralni kod nije bio izravno vezan za vjeru, njihovo socijalno ponašanje temeljilo se na nepisanom sustavu časti. Pravo i krivo, rodne uloge, spolno ćudoređe, svakodnevni život – u svim tim okolnostima slobodan čovjek je prosuđivan prema standardima časti. Častan čovjek je bio principijelan čovjek. On je bio gostoljubiv i velikodušan, i nudio je ruku pomoći prijateljima u nevolji. Častan Viking nikada nije zaboravio da je neprijatelj njegovog prijatelja i njegov neprijatelj. Suprotnost časti je bila sramota, i ona se prenosila na cijelu obitelj uključujući i pretke. Bilo je nedopustivo živjeti u toj sramoti stoga je častan čovjek morao tražiti osvetu kako bi povratio čast. Osveta se često dugo planirala, a druga se strana ostavljala da zaboravi na sve, kako bi se s osvetom udarilo kada se najmanje nada. Kroz ovo iskušenje pokazivali su svoju snažnu osobnost. Dugo čekanje i hladnoća ispunjenja osvete nam se može činiti okrutnim i bez srca, no krvna osveta je u ovom društvu bila učinkovita kazna.

Rituali i žrtvovanja

Žrtvovanja su igrala veliku ulogu u većini rituala, a njihova je svrha bila osigurati plodnost, rast, dobro putovanje, dug život, bogatstvo i slično. No i događaji poput rođenja, vjenčanja i ukopa su mogli biti razlog. Kako nisu postojali svećenici, rituale je svatko mogao obavljati, pa tako i žrtvovanja. Obično su to obavljale osobe s najvišim statusom i autoritetom. Postojali su i ženski rituali, poput proricanja i rituala vezanih uz plodnost.

Istraživanjima je otkriveno nekoliko višenamjenskih velikih centara na nekoliko lokacija u Skandinaviji, a prema dokazima su se koristili i za svjetovne i religijske svrhe. Lokalno, postojalo je nekoliko vrsta svetih mjesta, koja su imala svoja vlastita pravila poput zabrane prolijevanje krvi na svetom tlu. Poznato je da su različite vrste božanskih snaga bile povezane s različitim mjestima, kao i različiti obredi.

Jesu li se ili nisu prinosile ljudske žrtve je predmet rasprava. Mnogi dokazi pokazuju da ritualna ubojstva nisu bila rijetkost u sjevernoj Europi u razdoblju prije doba Vikinga. Nadalje, neki nalazi iz vikinškog doba se mogu tumačiti kao dokaz da su se prinosile ljudske žrtve. Sage povremeno spominju ljudsku žrtvu u hramovima, a pisani izvori navode da zapovjednik može posvetiti neprijateljskog ratnika bogu Odinu koristeći koplje. Vrlo je vjerojatno da su postojala ljudska žrtvovanja tijekom vikinškog doba, ali ništa ne upućuje na to da je to bio dio javne religijske prakse.

Postojao je i ritual štovanja predaka, oni su bili od velike važnosti za obitelji i ljudi su vjerovali da preci mogu utjecati na život svojih potomaka iako su mrtvi. Kontakt s njima se smatrao ključnim za dobrobit obitelji. Ako su tretirani na ritualno ispravan način, oni su mogli dati svoj blagoslov životu potomaka i mogli su osigurati njihovu sreću i blagostanje. Isto tako, mrtvi su mogli pohađati žive i donijeti lošu sreću, ako se nisu prakticirali rituali. Veza između živih i mrtvih održavala se kroz rituale žrtvovanja predmeta, hrane ili pića. Obično su grobovi bili su smješteni u neposrednoj blizini obitelji tako da su mogli štititi kuću i njezine stanovnike protiv loše sreće i darivati plodnost.

Povijesna osvajanja i naseljavanja Vikinga

Isprva su nordijci trgovali lokalno oko Baltičkog mora, no proširili su svoju mrežu i na Europu i Veliku Britaniju, te na rijeke Rusije. Stigli su u Rim, Bagdad, na Kaspijsko more, a vjerojatno i Afriku. O tome svjedoče brojni artefakti poput budističkog artefakata iz sjeverne Indije koji je pronađen u grobu švedskog Vikinga. Aja Sofija u Istanbulu ima vikinški zapis na svom podu, a Mikenski lav u Veneciji je prekriven nordijskim runama.

Negdje krajem 8. stoljeća, Vikinzi su shvatili da postoji puno lakši način za stjecanje luksuzne robe. Tako su krenuli na samostane, koji su u Velikoj Britaniji, Irskoj i kontinentalnoj Europi bili iznimno bogati, a i nalazili su se na izoliranim mjestima koja nisu imala baš dobru zaštitu. Napadom na engleski samostan Lindisfarne 793. godine, službeno je započela vladavina terora Vikinga. Mnoge samostane i trgovačke centre su napadali više puta, a nekim slučajevima su iznuđivali novac za zaštitu, kao cijenu mira.

Vikinzi nisu samo opljačkali i nestali, ponekad su i ostajali, na primjer, Dublin je postao grad Vikinga, kao i Lincoln i York, uz mnogo okolnog područja u sjevernoj i istočnoj Engleskoj. U Škotskoj, Vikinzi su zadržali svoj jezik i političke veze s domovinom i u 15. stoljeću. Također su stvorili Normandsko Vojvodstvo, koje je kasnije postalo Francuska, kao i dinastiju koja je vladala Kijevom, u Ukrajini.

Uputili su se i na zapad, preko Atlantika, a razlog za to nije poznat. Moguće je da su u pitanju bili rast populacije, politička previranja ili trgovinski odnosi. Kako god, vrijeme je tada, tijekom 9. stoljeća, bilo idealno – toplo i stabilno, pašnjaci su bili produktivni, a na putu je bilo malo leda. Prva stanica su bili Farski Otoci, oko 860-te godine, a zatim su došli na Island. Stručnjaci smatraju da se tamo naselilo oko 12000 Vikinga, zajedno sa svojim domaćim životinjama. Održivost poljoprivrede je zbog hladnoće bila otežana, no kolonija se ipak održala. Vladajuće obitelji Islanda su osnovale Glavnu skupštinu, “Althing”, na kojoj su predstavnici raspravljali o pitanjima od značaja (ova institucija djeluje i danas). Prema sagi, ova skupština je razmatrala pitanje Crvenog Erika, zloglasnog Vikinga koji je izbačen iz Norveške i koji se doselio na Island. Tu je nastavio s ubojstvima pa je izgnan na tri godine i otplovio je na zapad u potrazi za novom zemljom. Našao je ono što je tražio, zemlju bujnih livada i šuma, odnosno Grenland, i vratio se na Island kako bi prikupio sljedbenike. Na Grenlandu je napravio farmu i malenu crkvu za svoju ženu kršćanku, a ostaci tog zdanja su nađeni 1961. Kasnije su nađeni i drugi artefakti ove kolonije.

U vrijeme Crvenog Erika, proširila se priča o Bjarni Herjolfssonu, koji je ploveći s Islanda na Grenland skrenuo s rute i našao se pred nepoznatom, šumovitom zemljom. Nije istražio tu nepoznanicu, već se vratio na Grenland. Ova priča je zaintrigirala najstarijeg Erikovog sina, Leifa, koji je između 997. i 1003. odlučio otploviti prema zapadu kako bi našao ovu novu zemlju. Leif i njegova pratnja doplovili su do Sjeverne Amerike i na mjestu, koje su nazvali “Vinland”, su podigli logor za zimovanje, a zatim su se vratili kući. Članovi njegove obitelji su se kasnijih godina vratili na to odredište, ali Leif nije, on je preuzeo Grenland nakon očeve smrti i zadržao je vlasništvo nad kolonijom osnovanom u u Sjevernoj Americi. Ova je priča sve do 1960-te ostala samo saga, kada su nađeni nedvojbeni dokazi o postojanju tabora Vikinga u Sjevernoj Americi, u blizini malog ribarskog mjesta L’Anse aux Meadows. Unatoč prirodnim resursima, nisu se tamo zadržali više od deset godina. Kao razloge stručnjaci navode premali broj osoba, oko njih 500, i činjenicu da su tek započeli koloniju na Grenlandu te da su im nedostajale njihove obitelji. Drugi navode da je mali broj ljudi bio važniji razlog jer se nisu mogli učinkoviti braniti od napada autohtonih plemena, poput Irokeza.

Na Grenlandu su se zadržali nekoliko stoljeća, no do 1450-te su otišli. Razlozi su pojava malog ledenog doba oko 1350-te, na ovakvu klimu se nisu uspjeli adaptirati, a osim toga prekomjerno su trošili resurse. Njihove koze, ovce i svinje su pogazile ili pojele svo grmlje i šume, a bez stočne hrane ih nisu mogli uzgajati. Okrenuli su se morskom svijetu no i to je bila rijetka hrana. Osim toga, nije bilo više ni drveća za ogrjev ili za popravak brodova. Da stvar bude gora, pala je i potražnja za robom koju su koristili u trgovinskim poslovima, a i Europu su zadeslile nedaće – kuga i glad. I Islandska je kolonija pretrpjela teška vremena, ali se uspjela održati.

No, pravi Vikinzi, ti strašni osvajači sa sjevera, odavno su nestali. Slabi feudalni posjedi su postali carstva tako da im je ponestalo lakih žrtava. Pobjeda Vilima Osvajača 1066. obilježila je kraj terora Vikinga u Engleskoj. U skandinavskoj domovini, potomci Vikinga su se ujedinili u kraljevstva, i u konačnici uspostavili Norvešku, Švedsku i Dansku. Nordijska naselja razbacana po Europi su nestala kada su se njihovi pripadnici pomiješali s mještanima i na kraju su nestali kao zaseban narod. Sve što je ostalo od njih je njihov jezik i njihovi geni, koji su se naširoko proširili preko zapadnog svijeta. Za razliku od Kolumba, Vikinzi možda nisu uspostavili stalnu prisutnost u Sjevernoj Americi no obzirom na milijune Amerikanaca koji dijele barem malo vikinške krvi, oni su još uvijek tamo.

Na kraju, strah od Vikinga je odigrao ključnu ulogu u preoblikovanju Europe. Oni su nesumnjivo pomogli razvoju nacija i prisilili su Europljane da se ujedine i brane, a to je bila prava prekretnica u europskoj povijesti.

Izvori: Time, Red Ice Creations, ScienceNordic, Arild Hauge, Wikipedia