Piše: Irena Dujmušić
Os Uma

Visoko iznad sela Koke, u Aseki regiji Papue Nove Gvineje, na zaštićenoj litici nalaze se mumificirana tijela nekoliko preminulih članova Anga klana. Tijela preminulih su mumificirana na poseban način – dimljenjem, a postavljena su kako bi označila teritoriju klana te kako njihovi duhovi ne bi lutali džunglom.

Moimango, šaman i ratnik, mumificiran je 1950. godine zajedno s drugim pripadnicima klana Anga. Iako Ange ne spominju zagrobni život, oni vjeruju da duhovi velikih ljudi čija tijela nisu zbrinuta, odnosno mumificirana, mogu lutati džunglom i uzrokovati probleme tijekom lova ili s usjevima. Mumificirana tijela se također često donose na kulturne proslave tako da se pripadnici klana mogu konzultirati sa svojim mumificiranim precima od kojih traže savjet.

Ange su mumificirali svoje preminule dimljenjem, a prije toga su pripremali njihova tijela stružući njihovu kožu čekinjastim biljkama, te su ih polagali u kolibu koju su zatim dimili tijekom 30 dana. U analni otvor tijela stavljala se cijev od bambusa koja je služila za odvodnju sadržaja iz crijeva, a tjelesne tekućine su se odvodile kroz male rupice napravljene u rukama i nogama koje su masirali mještani sela. Nakon toga se tijelo oblagalo okerom, masom sličnom glini, što je dodatno izvlačilo vlagu iz tijela i štitilo je od propadanja. Čak i u vrućim uvjetima Papue Nove Gvineje, koji obično ubrzavaju razgradnju leševa, ovaj proces mumifikacije je bio djelotvoran. Dim je stvarao neprijateljsko okruženje za bakterije i sprečavao insekte u polaganja jajašca u tijelo. Također, arsen iz dima je djelovao kao konzervans.

No, obzirom na to da je od mumifikacije proteklo više od pola desetljeća, mumije su se počele raspadati, te su znanstvenici iz Sjeverne Amerike na čelu s Andrew Nelsonom i Ronaldom Beckettom krenuli na pohod kako bi pomogli u restauraciji. Kako bi omogućili domorocima da nastave sami s održavanjem, koristili su isključivo lokalne materijale. Beckett je prvi put saznao za ove mumije od fotoreporterke Ulle Lohmann, koja je posjetila selo Koke već nekoliko puta. Vođa klana, Gemtasu, želio je poboljšati stanje ostataka svoga oca Moimanga i nadao se da će obnavljanjem tijela svoga oca također oživjeti kulturnu praksu dimljenja mumija, što su misionari obeshrabrivali kroz desetljeća.

Vrijeme nije bilo naklonjeno Moimangu, čeljust mu se dislocirala i prijetilo je da mu glava otpadne. Lišajevi su prekrili tijelo, a čak se i glodavac nastanio u njemu. Znanstvenici sa Sveučilišta Western Ontario u Kanadi su stigli 2008., i tražili su od mještane da identificiraju odgovarajuće restauratorske materijale iz džungle. Koristili su tkaninu od kore pod nazivom tapa, kako bi zakrpali i povezali dijelove tijela poput vilice i glave, a kao ljepilo su koristili grijani biljni sok kumaka drveta. Lišajeve su riješili natapajući tijelo supstancom na bazi kreča, napravljenom od zdrobljenih školjki koja ima istu pH vrijednost kao i bjelilo. Zatim su na tijelo stavili malo oker gline te su na isti način restaurirali i neke druge mumije. Nakon dvije godine, tim se vratio kako bi provjerili stanje i bili su zadovoljni, mumije su ostale u dobrom stanju.

Iako ovo mumificiranje ostataka radi spiritualne komunikacije može izgledati neobično, to se zapravo ne razlikuje puno od zapadnjačkih običaja gdje se ostaci pokojnih zakopavaju u grobove koji se zatim posjećuju, na njih se polaže cvijeće, pale svijeće, a neki će s svojim voljenim preminulima i razgovarati. I Angama njihovi preminuli znače jednako toliko i vjeruju da su dužni odati počast njihovim tijelima i umiriti njihove duhove.

Izvori: Live Science, Live Science