Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Terry Birch se prisjeća svojeg opreznog ulaska u maleni jednosobni stan u kojeg je ušao pred sedam mjeseci. Koračao je njime poput mačke koja istražuje kutiju ili poput divlje životinje koja očekuje smrtonosnu zamku. Terry je, nakon više od dva desetljeća provedenih na ulici, tada napokon dobio krov nad glavom, dom kojeg je tada prvi puta mogao nazvati svojim.

Nakon toliko vremena provedenog u ulozi beskućnika, ovo je predstavljalo veliku novost i promjenu u njegovom životu. Privikavanje na život unutar četiri zida je bilo postepeno te on još i danas ne može vjerovati da napokon postoji mjesto gdje se može skloniti i osjećati sigurno.

Utah je država u SAD-u koja je još 2004. pokrenula program čija je namjena bila iskorjenjivanje beskućništva. Za sada se ovaj plan pokazao vrlo uspješnim jer je tijekom posljednjih deset godina postotak beskućnika smanjen za 78%. S ulica je do sada uklonjeno više od 2.000 osoba, a vlast se nada da će uskoro problem beskućništva biti u potpunosti eliminiran.

Kronično beskućništvo se, prema definiciji, odnosi na osobe koje su tijekom razdoblja od 5 godina barem tri puta doživjele jedan od oblika beskućništva ili one koje više od godinu dana žive kao beskućnici. Rješenje se odnosilo na osiguravanje povoljnog smještaja u stambenim kompleksima te uspostavljanje kontakata s radnicima koji rade puno radno vrijeme kako bi se beskućnicima pomoglo da ponovno stanu na noge i svoj život dovedu u red.

Vlasti ove države su, prije stvaranja plana, izračunale da prosječni godišnji trošak uzrokovan posjetima hitnoj pomoći i boravka u zatvorima po beskućniku iznosi oko 16.670 dolara dok trošak osiguravanja stambenog prostora i pomoći socijalnog radnika iznosi oko 11.000 dolara. Ovaj izračun je bio dovoljan da se pokrene inicijativa darivanja stanova i uklanjanja kroničnih beskućnika s ulica. Jedna je studija, provedena na području San Francisca, pokazala da ovakva praksa duplo smanjuje broj posjeta medicinskim ustanovama hitne pomoći.

Ovaj model zbrinjavanja se stoga počeo primjenjivati u još nekoliko država u SAD-u i predstavlja rješenje koje ne samo da je humanitarno nego i ekonomično. Beskućnici se tako tretiraju kao ljudska bića umjesto da se njihovo postojanje kriminalizira i kažnjava.

U Hrvatskoj, nažalost, još uvijek ne postoje istraživanja vezana uz probleme, broj i status beskućnika na osnovu kojih bi se stvorili, ako ne isti, onda barem donekle slični, programi za njihovu skrb. Trenutačni kapaciteti prihvatilišta i prenoćišta (koji za sada predstavljaju jedino rješenje) ne mogu prihvatiti niti 1.000 osoba dok mnogi gradovi još uvijek nemaju nikakve prostore predviđene za tu namjenu.

S obzirom na loše uvjete života i sve veće siromaštvo u Hrvatskoj, broj beskućnika svakog dana raste zbog čega pojedinci sve češće pribjegavaju očajničkim rješenjima kao što je to nedavno bio slučaj s mladićem u Rijeci koji je, ne vidjevši izlaza, odlučio sebi oduzeti život. Vozač ga je, nakon pokušaja uklanjanja s kolnika i mladićevih riječi “dva dana nisam ništa jeo, a ljudi mi ne daju raditi za hranu” na kraju odlučio odvesti u obližnju zalogajnicu i – nahraniti.