Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Svi će se složiti s tvrdnjom da jezik i misli međusobno komuniciraju na razne načine. Međutim, mnoge osobe teže prihvaćaju stav da svaki određeni jezik drugačije utječe na misli i radnje osobe koja ga govori. S jedne strane, svatko tko je naučio više od jednog jezika zna da se oni međusobno razlikuju na razne načine dok, s druge strane, mi očekujemo da svako ljudsko biće, bez obzira gdje živi i koji jezik govori, na jednak način doživljava svijet.

Ako se različiti jezici međusobno uspoređuju, to dovodi do obraćanja pozornosti na njihovu „univerzalnost“ (načini na koje su svi jezici slični) i „pojedinačnost“ (načini na koje svaki jezik pokazuje svoju posebnost). Ideja da različiti jezici mogu na naše razmišljanje utjecati na različite načine je stoga postala tema mnogih filozofskih rasprava jer je vrlo teško ustanoviti učinke određenog jezika na određen obrazac razmišljanja.

Načelo jezične relativnosti temelji se na ideji da struktura nekog jezika utječe na način na koji njegov govornik poima svijet oko sebe. Ovo načelo, popularno poznato kao Sapir-Whorfova hipoteza, uključuje dvije postavke: jedna tvrdi da jezik određuje misli i da jezične kategorije ograničavaju i utvrđuju kognitivne kategorije dok druga smatra da jezične kategorije i uporaba utječu na misli i određene vrste ne-jezičnog ponašanja.

U posljednjih su se 15 godina pojavile mnoge studije vezane uz ovu temu istraživanja dvojezičnih i višejezičnih umova, a koje su rezultirale mnogim dokazima o opipljivim prednostima korištenja više od jednog jezika. Glavni razlog tome je taj što se čini da je prebiranje uma po različitim jezicima u svrhu pronalaženja potrebnog izraza neka vrsta treninga za mozak zahvaljujući kojem on postaje fleksibilan.

Mentalno upravljanje različitim jezicima umu pruža kognitivne prednosti baš kao što redovito vježbanje i tjelesna aktivnost tijelu daju neke biološke prednosti. Ova mentalna fleksibilnost postaje posebno vidljiva i korisna kasnije u životu jer se pokazalo da se znaci kognitivnog starenja kod dvojezičnih i višejezičnih osoba javljaju kasnije u odnosu na one koje koriste samo jedan jezik. Točnije, degenerativni poremećaji vezani uz starenje, kao što su demencija ili Alzheimerova bolest, kod višejezičnih osoba se pojavljuju i do pet godina kasnije od prosjeka.

Primjerice, u istraživanju koje je nedavno objavljeno u časopisu Psychological Science, proučavale su se osobe koje poznaju engleski i njemački jezik u odnosu na one koje su upoznate samo s jednim od ta dva jezika. Svrha je bila otkriti kako različiti jezični obrasci utječu na reakcije u eksperimentima. Dvojezičnim osobama su prikazivani različiti video isječci o događajima koji uključuju kretanje poput žene koja prilazi automobilu ili muškarca koji vozi bicikl i približava se trgovini. Sudionici istraživanja su trebali opisati te scene.

Kad su osobe koje govore samo njemački jezik opisivale određenu scenu, one bi težile opisivanju radnje, ali bi navodile i cilj te radnje. Primjerice, rekle bi: „Žena hoda prema svojem autu“ ili „Čovjek upravlja biciklom i kreće se prema trgovini“. Govornici engleskog jezika bi scenu jednostavno opisali kao „žena hoda“ ili „čovjek upravlja biciklom“ bez spominjanja svrhe njihove radnje. Čini se da se izvor ove tendencije krije u načinu korištenja gramatike u odnosu na događanja u određenom vremenu. Tako će engleski jezik od govornika tražiti da se gramatički obilježe događaji koji su u tijeku i to tako da se obavezno koristi sufiks –ing dok njemački jezik u sebi ne nosi tu značajku.

Ono što je ovim istraživanjem također otkriveno jest da se unakrsne jezične razlike proširuju i van uporabe samog jezika i to na neverbalnu kategorizaciju događaja. Od jednojezičnih govornika se tražilo da za svaki isječak odrede ima li scena ambiciozan cilj (žena hoda niz cestu prema parkiranom autu), čini li se da je riječ o sceni koja je jasno usmjerena ka cilju (žena ulazi u zgradu) ili je to scena koja nema svoj cilj (žena hoda cestom). Osobe koje govore njemačkim jezikom češće su usklađivale nejasne scene s jasnim ciljem u odnosu na engleske govornike. Ova razlika je potvrdila onu koja je otkrivena u odnosu na jezik koji se koristi: njemački govornici će se vjerojatnije usredotočiti na moguć ishod akcije dok će engleski govornici više pažnje obratiti na samu akciju.

U skupini dvojezičnih osoba se provelo ispitivanje pri kojem je jedan jezik bio primaran. Od sudionika se tražilo da naglas izgovaraju nizove brojeva na jednom od jezika dok sparuju određene isječke. Pokazalo se da ometanje jednog jezika u prvi plan donosi korištenje drugog. No, kad bi se engleski jezik „blokirao“, dvojezične bi se osobe ponašale kao tipični Nijemci i isječke bi promatrale kao one koji su usmjereni na određeni cilj. Kad bi se „blokirao“ njemački jezik, te osobe bi se ponašale kao i tipični engleski govornici te bi sparivale nejasne i na cilj orijentirane scene. Kad bi se od subjekata iznenada zatražilo da promijene jezik, mijenjala bi se i njihova usredotočenost na ciljeve svake radnje.

Ovi rezultati su pokazali da će ponašanje višejezičnih osoba ovisiti o jeziku kojim govore. Primjerice, izraelski Arapi će arapska imena kao što su Ahmed ili Samir povezati s pozitivnim kontekstom arapskih riječi što neće biti slučaj i s hebrejskim. Uostalom, i sami poznavatelji više jezika kažu da se osjećaju drugačije kada koriste različite jezike i da izražavanje određenih emocija uzrokuje različit emocionalni odgovor, ovisno o jeziku kojeg koriste. Kad je prosudba rizika u pitanju, dvojezične će osobe na jeziku koji nije njihov materinski donositi racionalnije ekonomske odluke što ponovno ide u prilog tezi da jezik kojim govorimo može utjecati na način na koji razmišljamo.