Os Uma
Piše: Irena Dujmušić

Može li se znanstveno dokazati ono što je ne materijalno, nešto što dolazi iz duhovnog spektra ljudskog života? Ovo je pokušao liječnik Duncan MacDougall te je od 1901. do 1907. proveo niz eksperimenata u nastojanju da dokaže postojanje ljudske duše i to mjerenjem njene mase.

Oni koji vjeruju u ideju postojanja duše uvijek su u potrazi za potvrdnim materijalnim dokazima koji bi potkrijepili njihova religijska ili spiritualna vjerovanja. Upravo je zato 1901. godine MacDougall, zaintrigiran idejom da ljudska duša ima masu i da bi se ta masa mogla izmjeriti, osmislio eksperimente u kojima je šest smrtno bolesnih osoba u svojim zadnjim trenucima života ležalo na krevetima postavljenim na veliku vagu industrijske veličine, a koja je bila vrlo osjetljiva na promjene težine. Bio je vrlo detaljan, bilježio je ne samo točno vrijeme smrti pacijenata, već i ukupno vrijeme boravka na krevetu kao i sve promjene u težini koje su se dogodile u tom periodu. U svoje kalkulacije je uračunao i gubitke tjelesne tekućine poput znoja i mokraće, te plinova poput kisika i dušika, a analizom podataka došao je do zaključka kako je ljudska duša teška točno 21 gram.

U ovom istraživanju nije bio sam, uz njega su bila još četiri doktora, a svi su vršili svoja vlastita mjerenja te su uspoređivali rezultate. Nisu svi umirući izgubili istu težinu, a nisu se niti svi rezultati mogli uzeti u obzir, samo su četiri rezultata uzeta u obzir zbog mehaničkog kvara ili jer je oboljeli umro prije nego li je oprema bila spremna za mjerenje, no definitivno je kod svih vaga nakon smrti zabilježila nagli pad težine u iznosu od pola do cijele unce (14 do 28 grama). Nakon konzultacija s liječnicima koji su nazočili mjerenjima, utvrđeno je da je prosječan gubitak težine kod svake osobe ¾ unce nakon čega je dr. MacDougall zaključio da ljudska duša teži 21 gram.

Rezultati njegovog istraživanja su se pojavili u The New York Timesu u ožujku 1907., a objavljeni članak je potaknuo raspravu između MacDougalla i liječnika August P. Clarka koji je istaknuo da u trenutku smrti pluća zaustavljaju hlađenje krvi, što uzrokuje mali porast tjelesne temperature, dovoljan da bi uzrokovao znojenje kože čime je objašnjavao MacDougallov fantomski 21 gram. Ovaj je pak uzvratio u sljedećem broju, tvrdeći da cirkulacija prestaje u trenutku smrti, te da je nemoguće porast temperature i znojenja kože. Rasprava je trajala sve do kraja 1907. godine, a pratili su je brojni pobornici obje ideje.

Nakon toga, nastalo je zatišje, sve do 1911. kada je MacDougall ponovno osvanuo u The New York Timesu, ovaj put s izjavom kako je uspio izvesti desetak pokusa u kojima je pomoću rendgenskih zraka fotografirao ljudsku dušu u trenutku napuštanja tijela, a opisao je to kao “svjetlo nalik onome u međuzvjezdanom eteru” u ili oko lubanje oboljelog u trenucima smrti.

Treba napomenuti i da je MacDougall proveo iste eksperimene o promjenama težine nakon smrti i kod 15 pasa, no kod njih nije uvidio smanjenje težine kao i kod ljudi, te je zaključio da to može značiti da samo ljudi imaju dušu. Ovaj pokus je 1917. godine ponovio i učitelj fizike, H. Twining, samo na miševima i došao je do istih zaključaka – nije bilo odstupanja težine nakon smrti miševa.

Teško je shvatljivo zašto nitko od modernih znanstvenika nije barem pokušao replicirati MacDougallove pokuse kako bi ih znanstveno razjasnio, na što je apelirao i sam autor, a pogotovo što su danas na raspolaganju sva moguća precizna tehnološka čuda, no očito je da nas taj 21 gram intrigira, bez obzira na nedostatak znanstvenih dokaza. Kao tema, ova se težina duše pojavila u pjesmama, romanima, serijama pa i filmu, spominje se u mnogim člancima, pa čak i u svakodnevnom razgovoru. Jednostavno, MacDougallov rad je jednako popularan i atraktivan danas, kao i nekada, ne zbog toga što je on pronašao ili što nije, već zbog onoga što je predložio. Očito je da nas je ova ne potvrđena spoznaja duboko dirnula, na neki romantičan način nas veže uz ono duhovno u nama, uz nadu da duša zaista postoji i da naši životi zaista imaju neki dublji smisao od pukog preživljavanja.

Izvori: Discover, Historic Mysteries, Snopes