Wabi-sabi: ljepota je u nesavršenstvu

Os Uma

Piše: Barbara Kovačević

Da, pojam je japanskog porijekla i ne, ne odnosi se na začin, umak ili borilačku vještinu. Ukratko, wabi-sabi je pojam koji označava sveobuhvatni japanski svjetonazor ili estetiku usmjerenu na prihvaćanje prolaznosti i nesavršenosti. Riječ je o konceptu koji je izveden iz budističkog nauka o pronalaženju ljepote u nesavršenosti, dubini prirode, te prihvaćanju prirodnog ciklusa rasta, propadanja i smrti.

Prema Leonardu Korenu, američkom umjetniku i stručnjaku za estetiku, wabi-sabi se može definirati kao „najupadljivije obilježje estetskih vrijednosti koje za zapad predstavljaju grčki ideali ljepote“ dok Andrew Juniper, autor knjige o wabi-sabiju, objašnjava da „objekt ili izraz koji u nama budi osjećaj melankolije i duhovne čežnje postaje wabi-sabi“. Ovaj pojam se teško prevodi i uglavnom se koristi u svojem izvornom obliku. Wabi uglavnom podrazumijeva rustičnu jednostavnost, svježinu ili mir, hirove i nepravilnosti koji proizlaze iz procesa stvaranja te se može odnositi na prirodne ili objekte koje je stvorio čovjek. Sabi su ljepota i spokoj koji dolaze s godinama. Iz ovoga je vidljivo i jasno zbog čega je pojam wabi-sabi teže prevesti.

Uglavnom, wabi se može prevesti kao „skroman i jednostavan“, a sabi kao „trošan“. Znači li to da će se, primjerice, u nečijem domu koji se temelji na ovakvoj estetici nalaziti stvari koje su skromne, obične, zapuštene i trošne? Ne. Takav dom će biti uređen minimalistički dok prednost daje čovjeku u odnosu na strojeve. U njemu će se nalaziti stvari koje su domaćinu drage i koje rado koristi, bez obzira na zastarjelost kao i one koje za osobu sadrže sentimentalnu vrijednost: stara djedova stolica, tapiserija koju je osoba izradila sama, bakin servis za kavu, više puta pročitane knjige i slično. Boje će uglavnom biti smeđe, crne, sive i boje hrđe dok će materijali biti prirodni.

wabi-sabi dekoracija doma os uma
Prostor ukrašen u wabi-sabi stilu

Kao što je spomenuto, korijeni wabi-sabija leže u zen budizmu koji, sa svojim načelima praznine, naglašava strogost, zajedništvo s prirodom i poštovanje prema svakodnevnom životu kao pravim putem do prosvjetljenja. Iz Kine u Japan ga je još u 12. stoljeću donio redovnik imena Eisai, a popularizirao ga je zen-svećenik Murata Shuko i to mijenjanjem obreda ispijanja čaja. Odbacio je kićeni, porculanski servis za ispijanje čaja i zamijenio ga jednostavnim, glinenim, grubo obrađenim priborom. Stotinjak godina kasnije, bogati moćnici su također počeli prihvaćati wabi-sabi u obredu ispijanja čaja kojeg su siromašniji tada već naveliko prakticirali i nazivali ga wabichado.

Nama, zapadnjacima, je možda teško shvatiti višesatno klečanje tijekom obreda u kojem se prvo pali vatra na ugljenu, zatim konzumiraju sitne delicije i sake te na kraju ispija (uglavnom) zeleni čaj, unatoč našem (sličnom) običaju ispijanja kave kod kuće ili u kafiću u društvu dragih nam osoba. Ono što uglavnom ne razumijemo jest to da je u svrhu shvaćanja obreda ispijanja čaja, važno poznavati poeziju, umjetnost, književnost, ostavštinu i povijest, ali i njegova četiri principa: sklad (wa), poštovanje (kei), čistoću (sei) i mir (jaku) koji predstavljaju temelje za dobar život.

wa-kei-sei-jaku- os uma
Wa, kei, sei, jaku – sklad, poštovanje, čistoća, mir

Kultura i običaj ispijanja čaja u Japanu potječu još iz srednjovjekovnog društva kad su samuraji običavali stavljati na stranu svoje činove i mačeve te pri ovom obredu postajali jednaki. Tako su čajane dobile epitet mjesta koje služi kao utočište i mjesto odmora od ratovanja i borbi. „Čaj zbližava ljude na mjestu koje ne predstavlja prijetnju i koje služi kao pribježište od modernog, vanjskog svijeta u kojeg se osoba kasnije može vratiti i sa sobom ponijeti taj osjećaj,“ objasnio je jedan majstor za čaj.

Obredu ispijanja čaja svaka osoba pristupa sa stavom da je riječ o prilici koja se javlja jednom u životu i da u njoj treba uživati jer se nikad ne zna što se može sutra dogoditi. Prekidanje bilo kojeg „važnog“ posla kako bi se uz čaj uživalo u razgovoru s nekime tko nam je drag predstavlja jednostavnu priliku za promoviranje mira. Upravo u tom mirnom i prijateljskom činu se krije glavni smisao i duh wabi-sabija. Prostor koji je ukrašen na skroman i jednostavan način pridonosi ovoj namjeri jer se stvara opći dojam i osjećaj zadovoljstva životom i onime što osoba posjeduje.

title

Jedan primjer prenošenja ovog stava i običaja na zapad predstavlja knjiga objavljena 2008., jednostavnog naziva ‘Wabi-sabi‘, a koju je napisao Mark Reibstein u suradnji s ilustratorom Edom Youngom. Knjiga kroz priču o mački koja se izgubila u rodnom gradu te stoga prolazi kroz proces pronalaženja sebe na jednostavan način prenosi ovaj senzibilitet. Čita se poput svitka (od vrha prema dnu) dok su Youngovi crteži popraćeni haiku poezijom. Iako je, tehnički, riječ o dječjoj knjizi, ona predstavlja neku vrstu suptilne meditacije u kojoj odrasli, uz svoju nemilosrdnu težnju za stjecanjem i kroničnu tjeskobu uzrokovanu nesavršenostima, mogu pronaći utjehu i možda primijeniti wabi-sabi u svojim životima.

Ovakav stav je u današnjem svijetu teško prihvatiti, no to ne znači da je i nemoguće. Ovaj mentalni sklop se može početi kultivirati pomalo prihvaćanjem svake sitnice, svake stvari kao nešto što je dragocjeno i što bismo poštovali i njegovali kao se radi o rijetkoj starini jer u dubini svakoga od nas postoji čežnja za nečim dubljim od najbjeljih zuba, brzog automobila ili čvrste stražnjice i tko zna što bi se dogodilo kad bismo naučili biti zadovoljni svojim životima.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s