Os Uma:
Piše: Irena Dujmušić

Bebe od samog rođenja provedu par godina u pelenama, u zatvorenom nepropusnom materijalu plastičnog porijekla, a zbog toga često pate od osipa i raznih upala. Roditelji, koji su zabrinuti zbog ove činjenice, su o tome razmišljali i pitali su se, na osnovu iskustava nekih naroda koji nikada djeci ne stavljaju pelene, bi li mogli slično pokušati i sa svojom djecom.

Praksa odgoja djece bez pelena zaista nije novost i koristi se u nekim slabije razvijenim industrijskim zemljama ili plemenima koja žive jednostavnijim načinom života. No i u razvijenoj Kini postoji drevna i sasvim prihvatljiva praksa da mala djeca nose hlačice s prorezom između nogu tako da mogu, kada god trebaju, čučnuti iznad kanalizacijskog odvoda ili u nekom grmu, kako bi se olakšali. Ovo je posebno praktično i korisno ako se uzme u obzir da samo kineska dječja populacija čini gotovo četvrtinu svjetskog tržišta pelena, a uzimajući u obzir činjenicu da jednokratnim pelenama trebaju stotine godina kako bi se razgradile.

Jedno dijete, od rođenja do početka navikavanja na kahlicu potroši oko nevjerojatnih 7000 jednokratnih pelena, što je osim iznimnog izdatka za kućanstvo i velika prijetnja za okoliš. O činjenici da će zbog ovakvih pelena beba ležati 24 sata na dan u plastici te da će biti izložena hlapivim organskim spojevima u mokrom okolišu da se i ne govori. Istraživanja navode da jednokratne pelene između ostalog ispuštaju spojeve za koje se zna da izazivaju toksične promjene kao što su rak i oštećenja mozga. Osim toga, ti spojevi iritiraju dišne putove što može uzrokovati razne bolesti povezane s disanjem.

Osim jednokratnih pelena, tu su i platnene pelene, no ni s njima situacija nije bolja, naime za obje se vrste pelena koristi bjelilo na bazi klora čime se otpuštaju gomile dioksina. Zatim, pamuk koji se koristi za višekratne pelene je uglavnom iz GM uzgoja ili se za njega koriste tone pesticida. Nitko ne zna kakvu to prijetnju predstavlja za djecu, samo je poznato da je to veliki uzrok zagađenja okoliša.

Dakle, kada o svemu razmislimo, teško je naći neke prednosti bilo kakvih pelena za dijete, niti postoje znanstveno utemeljeni dokazi o prednostima njihovih korištenja stoga ne čudi da su brojni roditelji svijeta došli na ideju o ostvarivanju posebne komunikacije s djecom od njihovog rođenja kako bi omogućili djeci prije svega zdravlje, a potom i iskonsku povezanost s roditeljima i prirodom.

Komunikacija o eliminaciji

Komunikacija o eliminaciji je praksa u kojoj roditelji koriste pravo vrijeme, signale, znakove i intuiciju kako bi prepoznali potrebu djeteta za eliminacijom urina i fekalija. U tom smislu, onaj koji skrbi o djetetu će gotovo od samog rođenja prepoznati i pokušati odgovoriti na tjelesne potrebe beba i omogućiti im da uriniraju i obavljaju veliku nuždu na odgovarajuće mjesto, umjesto što će to činiti u pelenu. Oni koji prakticiraju odgajati bebe bez pelena će započeti s time ubrzo nakon rođenja djeteta do otprilike njegovog četvrtog mjeseca života, iako se može započeti bilo kada. Neke će bebe biti bez pelena svo vrijeme, a neke većinu vremena.

Praksa uspostavljanja neverbalne komunikacije s djetetom i osluškivanja te prepoznavanja potreba beba od samog rođenja nije novost ni na ovim prostorima. Na internetskim forumima ova je tema pod naslovima “bespelenaštvo” ili “od rođenja bez pelena” vrlo zastupljena i tamo sada već iskusni roditelji pomažu onima koji tek započinju ovu metodu odgoja. Naglašavaju da pelene zapravo uče dijete ignoriranju vlastitih fizioloških potreba, jer bebe od najranije dobi daju signale kada moraju obaviti malu i veliku nuždu. Cilj je zapravo samo osluškivati djetetove potrebe i odgovoriti na njih. Osim toga, kažu da je važno slušati vlastitu intuiciju, puno puta im upravo to govori da bebe trebaju obaviti eliminaciju, a razum im govori – zar opet? Naravno, intuicija bude svaki put u pravu, a oni koji posumnjaju u sebe često se bore s pranjem donjeg rublja svojih mališana.

Pojmove komunikacija o eliminaciji i prirodna dojenačka higijena je skovala Ingrid Bauer i koristila ih je naizmjenično u svojoj knjizi “Sloboda bez pelena! Blaga mudrost prirodne higijene dojenčadi”. Na svom putovanju u Indiju i Afriku primijetila je da većina majki nosi svoje bebe bez pelena, a usprkos tome nisu se događale neželjene “nesreće”, kao što bi se to očekivalo u zemljama gdje djeca od rođenja neprekidno nose pelene. Nakon toga, i ona je počela svoju djecu odgajati na taj način te je počela ovaj pristup dijeliti i s drugim majkama i njegovateljima.

Prednosti ovog pristupa su mnogobrojne, od jedinstvene veze između roditelja i djeteta, preko velike uštede novaca i manjeg utjecaja na zagađenje okoliša do zdravog djeteta bez pelenskog osipa i alergijskih reakcija te izostanka borbe oko odvikavanja od pelena. Položaj čučnja u kojem roditelji drže svoje bebe pri obavljanju nužde je za njih vrlo ugodan i prirodan jer usklađuje probavni trakt i podržava opuštanje i kontrakcije mišića zdjelice, te pomaže bebi da obavi nuždu dok istovremeno jača kontrolu mokraćnih i analnih sfinktera što posebno pomaže djeci koji pate od zatvora. Za mnoge bebe je vršenje velike nužde uznemirujući proces, pogotovo na prijelazu na krutu hranu stoga ovaj položaj u kojem roditelji drže svoje bebe pri obavljanju nužde pruža osim fizičke i emocionalnu podršku.

Pravo vrijeme, signali, znakovi i intuicija – ključne komponente

Prilikom komunikacije o eliminaciji važno je pravo vrijeme, a odnosi se na identificiranje vremena prirodne potrebe dojenčeta za vršenje male i velike nužde. Novorođenčad većinom mokri svakih 10-20 minuta, ponekad i vrlo redovito, što je za ovu praksu vrlo korisno. Starija djeca mogu i dalje biti vrlo redovita ili će to ovisiti o tome kada su posljednji put jeli, pili ili spavali, a što su starija, vrijeme između vršenja nužde će se povećati. U dobi od šest mjeseci, nije neuobičajeno da bebe ne mokre po sat vremena ili više u budnom stanju, a za vrijeme spavanja ionako rijetko mokre, kao i odrasli. Vrijeme velike nužde varira, neke bebe će imati nekoliko stolica dnevno, dok će druge imati jednu svakih nekoliko dana. Neki roditelji su primijetili da će njihove bebe zadržavati pražnjenje crijeva sve dok nisu u određenom položaju, odnosno čučnju, ako se to nudi dovoljno redovno. Također su bebama omogućavali vršenje nužde prema nekim rutinama, nakon hranjenja ili buđenja te prije odlaska na kupanje ili na spavanje.

Signali su način na koji će bebe pokazati da moraju obaviti nuždu. Oni će se razlikovati od djeteta do djeteta, a između ostalog uključuju određeni izraz lica ili plač, vrpoljenje, razne zvukove ili vjetrove, primanja i puštanja dojke prilikom dojenja, a najbolje se mogu uočiti promatrajući bebe bez pelena u prvih par tjedana počinjanja osluškivanja djetetovih potreba. Što su djeca starija, jasnije će pokazivati svoje potrebe, signali će biti izraženiji, sve dok ne počnu koristiti određeni znak ili riječ za odlazak na kahlicu ili toalet. Roditelji navode činjenicu da će bebe davati signale da moraju obaviti nuždu i dok doje, i ako su mame usredotočene na bebu i njezino ponašanje, prepoznat će te signale i maknut će ih s dojke i staviti na kahlicu te će, kada se olakša, vratiti na dojenje.

Kod vršenja nužde, roditelji će napraviti određeni zvuk ili neki drugi znak odobravanja i asocijacije, kada beba vrši malu ili veliku nuždu na odgovarajućem mjestu, kako bi se razvila dvosmjerna komunikacija. Kada se utvrdi povezanost, takav znak se može koristiti za označavanje kako bi beba znala da je na pravom mjestu, što je vrlo korisno kada djeca koriste neka mjesta za obavljanje nužde koja im nisu poznata. Uobičajeni znakovi uključuju zvukove “psss” ili slično za mokrenje i “hmm hmm” (stenjanje) za defekaciju. Za stariju djecu znakovi ne moraju biti zvučni, dovoljan će biti čin sjedanja na kahlicu ili neki znak rukama.

Intuicija se odnosi na roditelje i mnogi od njih ovu podsvjesnu svjesnost nalaze vrlo pouzdanom metodom utvrđivanja kada beba treba obaviti nuždu.

Svi roditelji koji su pokušali čitati govor tijela svojih beba naglašavaju da ne treba postavljati previsoke ciljeve, na primjer, da baš svaka nužda mora završiti u kahlici ili toaletu. Ovo će učenje više ići putem pokušaja i promašaja, nezgode će se svakako događati, pogotovo na početku, no kako vrijeme ide, roditelji i beba će biti sve više usklađeni. Također, naglašavaju da zaista nema potrebe mučiti sebe i bebu i pod svaku cijenu dijete u svim situacijama držati bez pelena. Postoje situacije u kojima će to biti praktičnije, na primjer, kada su bebe bolesne, jer tada često zakaže signaliziranje ili ako recimo morate na put avionom ili ste u gostima. No i kada su u pelenama, bebe koje su naučile vršiti nuždu van pelena će odavati signale da trebaju obaviti eliminaciju, stoga im se pelena tada može skinuti, pa vratiti.

Sve je ovo zapravo samo povratak u jednostavnija vremena, drevna mudrost kojom su naši preci komunicirali sa svojim potomcima te ovo znači samo vraćanje u vrijeme iskonske povezanosti između ljudskih bića. Bit je u prepoznavanju i uvažavanju tuđih potreba, što je vrlina koju smo pomalo zanemarili.

Izvori: Diaper Free Baby, Wikipedia, Daily Mail, CBS News