Os Uma
Autor: Irena Dujmušić

Danas sve ima svoju cijenu, svoju vrijednost, a ljudi su skloni vrednovati nešto prema nekom opće uvriježenom mišljenju. Recimo, dijamanti imaju iznimnu materijalnu vrijednost, jer su to ljudi tako odredili, kao i neke umjetnine koje dosižu astronomske sume. Nasuprot tome, radovi nepoznatih osoba nemaju veliku vrijednost, iako im se mnogi dive, sve dok netko ne dođe i od tog nepoznatog na neki način napravi slavnu osobu. Tada vrijednost krene rasti. Pitanje je – na koji način nečemu određujemo vrijednost i tko su ti koji to određuju?

Jeste li se i vi pitali kako nešto dobiva svoju cijenu i zašto su neke stvari (pre)cijenjene? Jasno je da sve “košta”, jer je u svaku stvar uloženo vrijeme, trud, materijal, ali samo zato jer smo odlučili živjeti u svijetu materijalnih vrijednosti novca, umjesto u svijetu darivanja. Dakle, sve košta, no nešto košta više, recimo na primjeru umjetničkih djela mi smo odredili da je nešto skuplje zato jer je autor poznata i slavna osoba, ili jer je davno živio, ili jer je to sada jako moderno, ili jer se to sada više ne radi na taj način, i tako dalje… Dakle, našli smo mi ljudi milijun razloga zašto je jedno vrednije od drugog, tako smo htjeli, da hijerarhijski odredimo poredak vrijednosti – nešto je bolje od nečega, a to prenosimo i u svakodnevan život – moja je kuća ljepša, moj je auto bolji, njegova odjeća ne valja, njena frizura je loša, ali i u temeljne ljudske vrijednosti – on je bolji od onoga, njegova riječ je vrednija, njegov je um bolji, njeno je srce veće… i tako, izgubili smo poštivanje i vrednovanje različitosti.

Kada bi živjeli u pravednom svijetu, utopistički gledano, to bi bio svijet doprinosa i darivanja, svatko bi stvarao nešto što je čovječanstvu potrebno i poklanjao drugima. Jedni bi stvarali hranu, drugi korisne predmete, treći bi ukrašavali stvarnost umjetničkim izričajem, a četvrti bi upošljavali um za izumljivanje svega što nam je nužno. Recimo tako nekako. No ne živimo, mi živimo u svijetu posjedovanja, važno je imati, a ne i dati, odnosno, to je manje važno. Na taj način smo došli i do sustava vrednovanja, što je bolje od boljeg, jer smo i mi time bolji, vjerojatno. Čim više i bolje imamo, vredniji smo.

Ovako većina gleda, složit ćete se, a dobar primjer je i ovaj video, u kojem su autori uratka prikazali kakve poglede imaju ljudi i kako nešto vrednuju. Za potrebe ovog video materijala su u jednom muzeju znamenitosti izložili jednu sliku, običnu sliku iz IKEA-e, predstavili su je kao umjetničko djelo i pitali su posjetitelje što misle o ovom radu. Svi su redom bili oduševljeni i smatrali su to iznimnim djelom velike novčane vrijednosti. Samo zato jer im je to tako prezentirano. E, tako je sa svime u životu, svemu dodjeljujemo vrijednost prema onome kako nam je to prezentirano i kako smo naučeni. A zapravo, u životu bi trebali vrednovati samo ono što se može osjetiti srcem, sve ostalo je samo stvar ukusa, a ukusi su različiti i o njima se ne raspravlja.