Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

U razdoblju između 1974. i 1979., kanadska vlada je u gradu Dauphinu odlučila testirati ideju o zajamčenom minimalnom dohotku prema kojoj se tijekom tog razdoblja svim siromašnijim stanovnicima grada osiguravao osnovni godišnji prihod, bez ikakvih obveza. Svrha ovog istraživanja je bila utvrditi hoće li bezuvjetan i zajamčen prihod kod primatelja izazvati smanjenu želju za radom i djelovanjem u zajednici. Projekt je otkazan nakon četiri godine, a službeno izvješće nije nikad objavljeno.

Program je djelovao pod nazivom „Mincome“ (eng. neologizam za „minimalni dohodak“) i bio je prvi takve vrste proveden u Sjevernoj Americi (Dauphin nije jedini grad u kojem je tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća proveden eksperiment minimalnog zajamčenog dohotka; studije su još provedene u New Jerseyu, Pennsylvaniji, Seattleu i Denveru), no od sličnih projekata se razlikovao po tome jer iz kvalifikacija nije isključivao starije i invalidne osobe. U početku je zamišljen kao eksperiment tržišta rada u kojem je vlada željela otkriti što bi se dogodilo kad bi svi žitelji jednoga grada imali prihod i bi li oni tada i dalje radili. A pokazalo se da bi.

Jedine dvije skupine koje su radile manje bile su majke i tinejdžeri: majke su uglavnom odustajale od posla jer su željele više vremena provoditi sa svojom djecom dok su se tinejdžeri našli pod manjim pritiskom zarade zbog čega su se počeli rjeđe zapošljavati, no to smanjenje nije uopće utjecalo na opće blagostanje s obzirom da je tijekom tih pet godina siromaštvo gotovo u potpunosti eliminirano. Dostupni rezultati ovog istraživanja su pokazali i smanjen posjet bolnici za 8,5% jer su se smanjili slučajevi ozljeda na radu, broj automobilskih nesreća kao i učestalost pojave nasilja u obitelji. Također se smanjio i broj psihički oboljelih pacijenata.

Frances Amy Richardson, jedna od stanovnica i sudionica istraživanja, danas ima 87 godina i još uvijek živi u Dauphinu. Tijekom razdoblja provođenja eksperimenta, ova majka šestero djece vodila je salon za uljepšavanje dok je njezin suprug Gordon radio u lokalnoj telefonskoj tvrtki.

„Pravili smo bilješke o svemu, a jednom mjesečno bi nas netko posjetio te provjerio naše financije. Ako bi zaključili da je naš prihod manji od onog za kojeg se smatralo da je dostatan za život naše obitelji, platili bi razliku.“

Mincome je time Richardsonima pružao financijsku predvidljivost i osjećaj stabilnosti: hrane je bilo dovoljno, računi su bili plaćeni, a djeca su redovito pohađala nastavu. Tijekom tog razdoblja od pet godina, Mincome je pomogao na tisuće obitelji koje su se nalazile na granici siromaštva.

„Neki ljudi su taj prihod smatrali milostinjom, no nije to bila milostinja, to je bila čista potreba“, rekla je Frances.

Kad je projekt otkazan, stanovnici se nisu bunili jer su znali da je riječ o privremenoj materijalnoj pomoći te su nastavili živjeti životom kakvog su vodili i prije Mincomea.

Na koji način su se obračunavali dodatni dohodci za potrebite obitelji Dauphina? Svatko od njih je dobio istu osnovicu, točnije, 60% prosječnog minimalnog dohotka, ovisno o mjestu stanovanja i veličini obitelji. 1975. je minimalac iznosio 3.386 $ po osobi (danas je to 16.094 $) odnosno 4.907 $ za dvočlanu obitelj (danas 20.443 $). Osnovica se prilagođavala tako da se na svaki zarađeni dolar odbijalo po 50 centi.

„Mincome je bio osmišljen na način da je ljude uvijek poticao da rade više umjesto manje,“ rekla je Evelyn Forget, sociolog iz Kanade koja je nekoliko godina provela proučavajući nesortirane i raspršene podatke o ovom eksperimentu. „Svaki zarađeni dolar bi smanjio beneficije za samo 50 centi dok uobičajeni programi socijalne skrbi ne pružaju nikakve dodatne pogodnosti kad osoba ima drugi prihod. Ovdje je, kad bi osoba radila sat vremena duže, ona mogla zadržati 50 centi od onoga što bi ionako dobila, stoga je za nju bilo bolje raditi nego ne.“

Mincome je tako stanovnicima ovoga grada koji ovisi o poljoprivredi pružao osjećaj sigurnosti jer su znali da mogu računati na minimalni prihod, bez obzira na urod, cijene i vremenske uvjete dok im eventualna bolest, invaliditet ili nestabilno opće gospodarstvo nisu prijetili financijskom propašću.

Uz to, iako je samo trećina građana primala Mincome, njihovi poboljšani uvjeti života utjecali su na dobrobit svih žitelja Dauphina. Primjerice, ako se promotre stope položenih matura nakon završetka srednje škole, vidljiv je učinak tzv. društvenog množitelja na djelu gdje je učeniku koji dolazi iz siromašne obitelji pružena mogućnost školovanja zahvaljujući zajamčenom minimalnom dohotku dok su škole ostajale otvorene zbog čega su ih mogli pohađati svi učenici, pa i oni boljeg imovinskog stanja.

Mincome je prekinut zbog velikih ekonomskih problema u cijeloj zemlji i nastale recesije te promjena na polju politike. Uz to, pokazalo se da je ovaj projekt saveznu i pokrajinsku vlast koštao više od 17 milijuna dolara dok se u početku očekivalo da troškovi neće premašivati više od par milijuna. No, to ne znači da je Mincome predstavljao samo novčani gubitak, jer, ako se u obzir uzmu primjerice podaci o smanjenoj stopi posjeta bolnici, u današnjim bi terminima to smanjenje od 8,5% (diljem Kanade) značilo uštedu od 4 milijarde dolara godišnje.

Također, ako se promotri samo glavna svrha eksperimenta i odgovor na pitanje bi li ljudi radili manje ako bi primali zajamčeni minimalni dohodak, pokazalo se da je odgovor negativan. Dapače, radnici su tražili bolje plaćene poslove ili bi se posvetili svojem daljnjem školovanju i usavršavanju te bi tako, poboljšavajući svoje financijsko stanje kvalitetnijim poslovima, poboljšavali i ukupni prihod grada. Evelyn Forget svoje istraživanje rezultata programa Mincome zaključuje riječima:

„Dovoljno sam optimistična da vjerujem da ćemo u jednom trenutku početi živjeti u svijetu u kojem je zajamčeni minimalan dohodak stvarnost“.