Os Uma
Autor: Irena Dujmušić

Kada su pred odlučujućim trenucima, ljudi mogu nadići svoje tjelesne mogućnosti. Za ono što mislimo da je nemoguće – postaje moguće i to na neki nama neobjašnjiv način. Svakodnevno možemo svjedočiti takvim primjerima, koje moderna znanost ne može objasniti na odgovarajući način, bez obzira radi li se o sportskim ili slučajnim životnim dostignućima. Pitanje je – imaju li uopće naša tijela neka ograničenja ili je um taj koji će pomaknuti granice očekivanog?

Naše kognitivne i fizičke sposobnosti su općenito ograničene, ali naše koncepcije o prirodi i opsegu tih granica se možda trebaju revidirati. U mnogim slučajevima, samo mišljenje kako smo limitirani je ograničavajući čimbenik. Postoji puno dokaza koji pokazuju da naše misli mogu povećati naše kognitivne i fizičke granice. Na primjer, psiholozi su proveli niz testova u kojima su pokazali kako nas vlastite misli mogu sputavati, ali i otvarati. U jednom od pokusa su ljudima podijeljenim u dvije grupe rekli kako će odgovarati na pitanja postavljena na ekranu. Prvoj grupi su rekli da će im prije pitanja nakratko zabljesnuti odgovor, prebrzo da ga svjesno percipiraju, ali će njihova podsvijest to uočiti. Drugoj skupini su rekli da taj bljesak znači da je na redu novo pitanje, dok se zapravo kod obje grupe radilo samo o bljesku nasumičnih slova. Znakovito je bilo to da su ljudi iz prve skupine imali bolje odgovore na testu, jer su mislili da su vidjeli odgovor. U drugom primjeru su ispitivali reagiraju li naša tijela na fizičke vježbe samo na mehanički način, odnosno, mogu li misli utjecati na mijenjanje naših tijela. U pokusu su ponovno sudjelovale dvije skupine osoba, a koje se bave čišćenjem hotelskih soba i koje prosječno očiste po 15 soba na dan. Za čišćenje svake sobe im treba od 20 do 30 minuta, što zadovoljava preporuke kardiologa o 30 minuta tjelesne aktivnosti dnevno kako bi se održalo dobro zdravlje. Međutim većina polaznika je smatrala da nemaju dovoljno tjelesne aktivnosti ili da nikako ne vježbaju. Psiholozi su jednoj skupini rekli da njihov rad osigurava preporučene tjelovježbe za dobro zdravlje, dok drugoj, kontrolnoj skupini to nisu spomenuli. Nakon četiri tjedna je kod prve skupine primjećen gubitak težine i tjelesne masnoće, smanjenje obima struka i pad sistoličkog tlaka dok kod druge skupine nije došlo do promjena. Bitno je istaknuti da su se promjene dogodile unatoč tome što su ispitanici radili isto što i prije, nisu mijenjali prehranu niti su uključili više tjelovježbe. Ovi jednostavni testovi su očiti pokazatelj kako misli ne samo da mogu, nego zaista i upravljaju našim kognitivnim i fizičkim mogućnostima, što je dokazano i u praksi, svakodnevno.

Nadmoć uma nad tijelom

Meditativne tehnike za kontrolu tjelesnih procesa

Ako misli mogu utjecati, onda možemo birati što ćemo i kako razmišljati kako bi poboljšali naše sposobnosti. Upravo tako djeluje primjerice meditacija, dokazano je da se meditacijom može utjecati na zdravlje, kako psihičko tako i fizičko, no uz pomoć specijalnih naprednih tehnika meditacije poput Tummo i Kundalini, mogu se kontrolirati tjelesni procesi – rad srca, tlak i tjelesna temperatura. Ovo je posebno zaintrigiralo doktora Herberta Bensona, pionira na polju umno-tjelesne medicine i jednog od rijetkih zapadnjačkih liječnika koji je zagovarao i unio duhovnost u medicinu. Radio je na izgradnji svjesnosti o umno–tjelesnoj medicini i potvrđivao je tu vezu kroz znanstvena istraživanja kako bi premostio jaz između zapadne i istočne medicine. Među više od 190 njegovih znanstvenih radova nalazi se i eksperiment koji je proveden 1985. godine i u kojem su tibetanski redovnici sjedili lagano odjeveni u sobi na svega 4 stupnja celzija i pomoću Tummo tehnike su ušli u stanje duboke meditacije. Drugi redovnici su im na ramena stavljali plahte koje su namočili u hladnu vodu tako da im je temperatura iznosila svega 9 stupnjeva. Ovakvi pokusi nisu bezazleni budući da skidanje temperature može uzrokovati i smrt, no kod ovih se redovnika dogodilo nešto što zbunjuje čak i znanstvenike – ubrzo su se plahte počele sušiti na njima, vidjelo se kako se para počela pojavljivati i kako se plahte suše. Tijekom par sati su promijenili tri plahte i svaku od njih su osušili na sebi. On i njegov tim su također dokumentirali kako su redovnici proveli hladnu zimsku noć na Himalaji, na nadmorskoj visini od 4500 kilometara, pri temperaturi od minus 18 stupnjeva i to ogrnuti samo vunenim ili pamučnim šalovima. Pri dolasku na izbočinu gdje su trebali prenoćiti, redovnici su smjesta zaspali, odvojeno jedni od drugih, i nitko od njih nije ni zadrhtao. Spavali su mirno do zore nakon čega su se vratili u samostan. Osim toga, pri ispitivanjima u Indiji su otkrili da praktičari drugih oblika napredne meditacije mogu utišati svoj metabolizam za nevjerojatnih 64 %, dok za usporedbu, metabolizam ili potrošnja kisika pada za 10 do 15% u snu ili 17% tijekom jednostavne meditacije. Kako je to moguće? Prema budističkom vjerovanju, stvarnost u kojoj živimo nije jedina, postoji još jedna stvarnost do koje možemo doprijeti i na koju ne utječu naše emocije, naš svakodnevni svijet. Oni smatraju da se ovo stanje uma može postići čineći dobro drugima kao i meditacijom. Toplina koju stvaraju tijekom procesa je za njih nešto posve obično, samo nusproizvod Tummo meditacije.

Da ovo nije izolirani slučaj usko vezan samo uz budističke redovnike potvrđuje i priča o Wimu Hofu, nositelju dvadesetak svjetskih rekorda povezanih uz izdržavanje iznimnih hladnoća uz voljnu regulaciju tjelesne temperature. On satima bez problema sjedi na ledu na vrhu zaleđenih planina ili je uronjen u ledenu vodu, a tvrdi da tjelesnu temperaturu kontrolira samo vlastitim mislima. Konkretno, na upit kako je moguće da sjedi u ledenoj kupki 1 sat i 53 minute, on odgovara: “Moje tijelo ostaje toplo zbog načina razmišljanja i tehnike disanja. Usmjeravam svoj um na rad hormonalnog sustava. Samo s pomoću svog uma, bez drhtanja ili kretanja, moje stanice proizvode 300% više metaboličke aktivnosti, odnosno energije. To je način na koji se mogu ugrijati u izvanrednim okolnostima, to je kontrola uma. Koristim svoj um kako bih izravno utjecao na energetsko upravljanje stanicama.” Njegove rezultate su potvrdila i znanstvena istraživanja, te su nalazi iz studije “Utjecaj koncentracije / meditacije na aktivnost autonomnog živčanog sustava i urođenog imunog odgovora” pokazali da on zaista izravno utječe na svoj autonomni živčani sustav i imunološki sustav. Hof je u mogućnosti podići razine kortizola i smanjiti količinu citokina (upalnih medijatora) samo pomoću meditacije te su zaključili kako je u mogućnosti kontrolirati stresni odgovor, što su potvrdile i druge provedene studije.

Disocijativni poremećaj identiteta – više osobnosti s različitim biološkim reakcijama

Disocijativni poremećaj identiteta, odnosno višestruki poremećaj osobnosti, mentalno stanje kod koje je u jednoj osobi prisutno više ličnosti je možda najbolji primjer kako um može mijenjati tijelo. Naime, oni koji boluju od ove bolesti neće pokazati samo promjene različitih identiteta već imaju i mjerljive fiziološke varijacije i kod svake osobnosti. Na primjer, jedna od osobnosti ima alergiju na sok od naranče, te će razviti alergijski odgovor u vidu osipa koji će se pojaviti kada je ta osobnost izražena. Čim se pojavi druga osobnost, kod istog pacijenta, alergijska reakcija nestaje i osip se povlači. Dramatične promjene kod ljudi s više osobnosti intrigiraju znanstvenu zajednicu već više od stoljeća, te su zabilježene razne promjene (ovisno o uključivanju i isključivanju različitih osobnosti) poput epilepsije, alergije, pojave i nestanaka ožiljaka, promjene rukopisa, promjene u pisanju lijevom ili desnom rukom, daltonizam i mnoge druge. Zanimljivo je i da različite osobnosti u jednoj osobi imaju različite reakcije na isti lijek. U knjizi ”Liječenje višestrukog poremećaj ličnosti”, dr. Bennet Braun opisuje nekoliko slučajeva u kojima različite osobnosti u istom tijelu različito odgovaraju na isti lijek. Sredstvo za smirenje, primjerice, je kod osobnosti koja predstavlja dijete imalo opuštajuće djelovanje tako da se “djetetu” spavalo, a kod odrasle osobnosti je djelovalo tako da je uzrokovalo zbunjenost i zbrkane misli. Drugi primjer je da lijekovi propisani za epilepsiju nisu imali učinka na druge osobnosti iste osobe osim kod osobnosti mlađe od 12 godina. Zatim, diazepam, sredstvo za smirenje je u dozi od 5 miligrama djelovalo uspavljujuće kod jedne osobnosti, dok kod pojave druge osobnosti doza od 100 miligrama nije imala nikakav učinak. Biološke tjelesne promjene su zabilježene i kod mjerenja oštrine vide od strane oftamologa, različite osobnosti su kod iste osobe imale zaista i različitu oštrinu vida, u obliku i zakrivljenosti oka do te mjere da je kod osobnosti “djeteta” zabilježena i pojava takozvanog lijenog oka. Ovi medicinski fenomeni koji se pojavljuju kod višestrukih osobnosti intrigiraju, ali znanstvenici vjeruju da oni predstavljaju samo ekstremni kraj normalnog kontinuuma. Učinci koji su zabilježeni kod ovakvih bolesnika su po njihovom mišljenju grafički primjeri moći stanja uma u reguliranju tjelesne biologije.

Samoozdravljenje – fenomen uzrokovan mislima

Preveliki pritisak na poslu i/ili izostanak obiteljske sloge, primjerice, će kod pojedinaca izazvati negativne misli, koje će dalje uzrokovati stresni odgovor, a poznato je da je upravo stres glavni krivac za razvoj većine bolesti moderne sadašnjice. Stres je dakle odraz narušenog fizičkog i psihičkog integriteta koji može biti izazvan vanjskim ili unutarnjim, fizičkim ili psihološkim faktorima. U skladu s time, ako negativne misli mogu izazvati bolest, logično bi bilo da tako i pozitivne misli održavaju zdravlje ili potiču ozdravljenje. Moderna znanost se ovim fenomenom nije pozabavila u smislu znanstvenih istraživanja, no ipak postoje znanstvenici koji su se posvetili dokumentiranju slučajeva spontanih remisija, odnosno, samoozdravljenja i zahvaljujući njihovim radovima mi danas znamo kako je apsolutno moguće mislima izazvati ozdravljenje organizma. Naravno, do samoozdravljenja neće doći na način da pucnemo prstima i pomislimo – od sada sam zdrav, već radikalnim promjenama koje ćemo primijeniti u životima, a prije odluke je potrebna misao, i to pozitivna misao o samom sebi, o odnosu tijela, uma i duha kao jedne nedjeljive cjeline. Jedan od mnogobrojnih slučajeva samoozdravljenja je opisao doktor Alan Irvine iz St. James bolnice u Dublinu. Na liječenje mu se javila žena stara 74 godine zbog obimnog osipa i crveno ljubičaste boje kože na desnoj nozi. Testovi su potvrdili da se radi o raku kože u vrlo naprednoj fazi, a obzirom na širenje raka konvencionalna terapija u vidu zračenja nije mogla pomoći. Dr. Irvine je smatrao da bi amputacija bila najbolji izbor, no zbog njezinih poznih godina se nisu na to mogli odlučiti te su riješili pričekati i razmisliti. Tada se počelo događati “čudo”, pred njihovim se očima rak počeo povlačiti i to bez ikakvih tretmana. Nakon 20 tjedana, bez ikakvih intervencija, rak se u potpunosti povukao što su potvrdili i testovi. Dr. Irvine priznaje da je bio i zbunjen i oduševljen u isto vrijeme, ali da je morao priznati da je ovo zaista slučaj spontanog samoizlječenja. Svako živo biće je zdravo kada postoji interakcija između tijela, uma i duha te kada energija prožima sve tri razine. Ukoliko postoji blokada na bilo kojoj od razina, doći će do razvoja bolesti, a uklanjanjem blokade ponovno će doći do protoka energije i do ozdravljenja.

Nadvladavanje osnovnih tjelesnih poriva

Mnogi će ronioci na dah reći kako je za ovu vještinu neophodna dobra tjelesna priprema, no sagledavajući samu bit ovog sporta shvatit ćemo da je i mentalna spremnost i te kako bitna. Naime, primarna ljudska funkcija je da moramo disati da bismo živjeli, no ronioci na dah su na određeni način nadvladali zakone prirode i uspijevaju ne disati u vremenskom roku koji je za ljude koji se ne bave ovim sportom nedostižan. I to nije sve, oni ne dišu zaranjajući na ekstremne dubine od bar 100 metara, gdje na njih djeluje izniman pritisak vode te prijeti opasnost od dušikove narkoze. Kako to uspijevaju? Upornošću i iznimnom voljom te treniranjem prije svega, ali jednako važna je i emotivna stabilnost. Goran Čolak, hrvatski reprezentativac, nositelj brojnih svjetskih odličja i vlasnik Guinnessovog rekorda u zadržavanju daha pobliže nam je objasnio što se zbiva s tijelom kada zaranja na velike dubine: “Kod zarona na velike dubine tijelo doživljava brojne adaptacije, koje su kod istreniranih ronioca na dah izraženije nego što je to uobičajeno, najpoznatije su usporavanje rada srca i centralizacija krvi oko pluća, srca i mozga gdje je najpotrebnija. Najveći problem, objektivno gledano, osim nedostatka zraka i kisika je naravno visok tlak, koji stvara problem zbog sve teže kompenzacije tlakova u sinusima i srednjem uhu, te dušikova narkoza koja se događa u velikim dubinama.” Dr. Lundgren, direktor Centra za istraživanje u posebnim okruženjima Sveučilišta u Buffalu objašnjava kako drevni refleks pomaže roniocima koji zaranjaju na velike dubine da se prilagode na ove ekstremne okolnosti. Refleks ronjenja, koji je zajednički svim morskim sisavcima omogućuje da se racionalizira potrošnja kisika, dakle, usporavanje rada srca, centralizacija krvi ka vitalnim organima, kontrakcije slezene čime se ubacuje velika količina eritrocita i hemoglobina u krvotok, nisu voljne radnje koje možemo istrenirati, nego refleksne, instinktivne radnje koje pokreće um kako bi preživjeli bez zraka. Goran Čolak navodi kako je nemoguće reći što se točno zbiva s mozgom prilikom dubokih zarona, to je područje kod apnea ronjenja potpuno neistraženo, za razliku od aktivnosti mozga prilikom meditacije. Na pitanje kako je uopće moguće da čovjek može ne disati čak 23 minute, što je njegov osobni rekord i svjetski Guinnessov rekord, izjavljuje da je moguće uz pomoć zasićenja krvi čistim kisikom, odnosno udisanjem čistog kisika, te da se radi o fiziološkom stanju, a rijetko o mentalnom, iako to naravno ne znači da um ne igra ulogu u ostvarivanju rezultata. Međutim, rijetko tko bi se bez dobre psihičke i fizičke pripreme odlučio na takvo što, što potkrjepljuju riječi Natalie Molchanove, svjetski poznate dive ronjenja na dah, koja je nedavno nestala prilikom rutinskog zarona i na žalost je proglašena mrtvom iako njeno tijelo nije pronađeno. Ona je izjavljivala kako ovo nije sport za amatere te da je za to nužna posebna obuka, no naglašava i kako u njemu postoji posebna ljepota jedinstva uma i tijela s prirodom: “Slobodno ronjenje nije samo sport, to je način da razumijemo tko smo. Kada se spuštamo u dubine, ako ne razmišljamo, onda osjećamo da smo cjelina sa svijetom. Kada razmišljamo, odvojeni smo. Na površini je prirodno da razmišljamo i imamo puno informacija. A moramo se ponekad “resetirati” u čemu nam pomaže slobodno ronjenje.” Na pitanje jesu li ljudi svjesni svojih tjelesnih, ali i umnih mogućnosti i koristimo li naše kapacitete koliko možemo, Čolak odgovara: “Ljudi često odustaju i misle da nešto ne mogu samo zato jer to nitko nikada nije napravio prije njih ili češće zbog lijenosti ili straha od neuspjeha. Neke stvari se naravno ne mogu napraviti, bez obzira na našu zelju ili snagu uma, recimo ja ne mogu letjeti bez obzira koliko moj um to želio, ali sa druge strane puno stvari se i te kako može, koje površnom promatraču djeluju nemoguće.” Fizički izazovi kod slobodnog ronjenja su očiti, no to u velikom dijelu predstavlja mentalni izazov – um iznad tijela, prevladavanje panike, odupiranje porivu disanja, borba protiv narkoze i halucinacija, odnosno, njihova posebna vještina je upravo emocionalna kontrola, sposobnost da ostanu mirni i opušteni.

Neočekivana nadnaravna snaga

Primjeri nadljudske snage, van onoga što se smatra normalnim i uobičajenim, se obično javljaju onda kada se ljudi nađu u situacijama u kojima je njihov ili nečiji život u pitanju. Znanstvenici odbacuju tvrdnje da se radi o nadljudskoj snazi odnosno o utjecaju uma na tijelo, već objašnjavaju kako je za to zaslužna velika navala adrenalina. Objašnjavaju to ovako – skeletni mišići se aktiviraju putem električnih impulsa iz živčanog sustava, a kada su stimulirani, oni se skraćuju i zatežu i to je ono što se događa prilikom trčanja, podizanja ili udaranja. Kada nadbubrežna žlijezda otpušta adrenalin to uzrokuje lakši protok krvi kroz mišiće, a time i više kisika što omogućuje bolji rad mišića. No, to zapravo znači da snaga ipak dolazi iz mozga, odnosno uma, kako god to znanstveno nazvali, jer je um taj koji prvi reagira, točnije, reagiramo instinktivno na što tijelo daje svoje odgovarajuće reakcije. Na pitanje jesu li naši mišići sposobni za nadljudske napore zapravo nema znanstvenog odgovora, mi često ni ne znamo kolike su naše mogućnosti, sve dok ne probamo. Psiholozi imaju drugačiji pristup pri objašnjavanju ovog fenomena što će dobro objasniti slučaj kojeg je doživio Tom Boyle, čovjek koji se nenadano našao u situaciji gdje će odlučivati o životu i smrti. Dok su se on i njegova supruga vozili, ona je uzviknula – vidiš li ti to? Boyle je ugledao zgužvani okvir bicikla ispod branika automobila koji je bio ispred njih (Camaro) i zapetljanog mladića u tom okviru. Počeo je trčati prema automobilu koje se uz škripu zaustavljao. Kada je konačno stao, čulo se kako biciklist slobodnom rukom lupa po automobilu, vrišteći. Boyle se bez oklijevanja sagnuo, uhvatio dno šasije i podigao automobil sa svom snagom kojom je prikupio. Uspio je podići ga nekoliko centimetara, a biciklist je vikao da nastavi dalje dizati. Tada je mladić povikao da je slobodan, ali da se ne može micati te ga je netko izvukao. Od kada je Boyle podigao automobil do kada ga je spustio je prošlo otprilike 45 sekundi, a radilo se o težini od oko 1300 kilograma! Treba napomenuti da Boyle nije profesionalni dizač utega, ovdje se jednostavno radilo o automatskoj reakciji, izjavio je kako mu nije jasno kako je to napravio, ali da je jednostavno morao probati pomoći i uopće nije bio svjestan napora koji je uložio. Dakle, odgovor je da – mi nismo svjesni svojih mogućnosti, naša tijela mogu osloboditi snagu koje nismo svjesni. Prilikom straha i iznimnog uzbuđenja koje osjećamo u takvim situacijama, u stanju akutnog stresa, mozak između ostalih tvari oslobađa i endokanabinoide i opioide, koji su moćni analgetici, tako da u takvim situacijama ne osjećamo bol. Njihovi će učinci nadjačati osjećaj boli koji bismo inače osjećali prilikom podizanja teških tereta. Naravno, učinak je privremen. Primjerice, kada je Boyle otišao kući, shvatio je da ga boli čeljust jer je jako stisnuo vilicu dok je podizao auto, toliko da je polomio osam zuba. Sasvim prirodno, istraživanja ovakvih primjera se ne mogu obaviti na licu mjesta, jer da bi se eventualno dobila nadljudska snaga, neka osoba zaista mora biti u opasnosti i onaj koji spašava ne može glumiti da mu je stalo. Znanstvenici za sada nemaju odgovarajuća objašnjenja za ovaj fenomen, no činjenica je da se oni događaju, muškarci i žene uspijevaju podići preteške automobile, mogu pomaknuti preteške predmete ili boriti se goloruki čak i s divljim životinjama, pogotovo kada su u pitanju životi njihove djece.

Dakle, postoji li odgovor na pitanje posjedujemo li nadljudske mogućnosti, odnosno koliko um utječe na tjelesna ograničenja? Nakon svega, mogli bi zaključiti da ljudi imaju značajne neistražene resurse za poboljšanje svog blagostanja i performansi, ali su ta sredstva često neiskorištena. Um i tijelo nisu odvojeni, naše misli imaju izuzetnu kontrolu nad našim tijelima, a naši načini razmišljanja mogu poboljšati našu učinkovitost. Mi jednostavno nismo svjesni što sve možemo, naša tijela možda imaju ograničenja, ali naš ih um ne poznaje.

Tekst je izvorno objavljen u 144. broju časopisa Svjetlost za studeni/prosinac 2015., a prenosi se uz dozvolu uredništva Telediska i portala Nexus Svjetlost.