Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

432 Hz. Čudesan broj o kojem svi pričaju. Smatra se da je to prirodna frekvencija univerzuma koja ima iscjeliteljsku moć i koja je vrlo privlačna svakom slušatelju. O njoj su napisani brojni članci i snimljeni razni video uradci, no koliko tu ima istine, a koliko fikcije i je li doista riječ o frekvenciji matematički usklađenoj sa svemirom i našim tijelom?

Ako „izguglate“ ovaj pojam, otkrit ćete razne rasprave na forumima vezane uz optimalan sustav ugađanja tonova u glazbi. Neki zagovornici iznose vrlo tehničke argumente vezane uz 432 Hz tvrdeći da je to frekvencija koja rezonira sa čovjekovom srčanom čakrom, obnavlja naš DNK te poboljšava duhovno i mentalno zdravlje. Postoje i neke tvrdnje da glazba ugođena na 432 Hz stimulira desnu polutku mozga, onu koja je odgovorna za neke najpoželjnije ljudske osobine: razvoj mašte, korištenje osjećaja, tumačenje simbola, poimanje apstraktnih pojmova i slično.

Navodi se da je glazba ugođena na 432 Hz mekša, jasnija i lakše ju je slušati. Smatra se da će osoba slušanjem glazbe na toj frekvenciji lakše ući u stanje meditacije i opustiti se jer je riječ o zvuku koji je skladniji i ugodniji za slušanje. Isto tako, glazbu ugođenu na 432 Hz nije potrebno slušati toliko glasno kao onu na 440 Hz što je ponovno ugodnije uhu dok je takav ton transparentniji, izraženiji i pruža jasniju glazbenu sliku.

No, zašto onda koristimo 440 Hz? Postoji teorija o tome da se ozloglašeni nacistički Ministar propagande, Joseph Goebbels, svojevremeno zalagao za uvođenje standarda od 440 Hz u odnosu na 432 Hz za kojeg se smatra da prenosi pozitivnu energiju iscjeljivanja. Navodi se da je Goebbels 440 Hz koristio kako bi natjerao ljude da razmišljaju na određeni način i tako njih pravio svojevrsnim zatvorenicima određenog stanja uma. Unatoč tome, SAD su 40-ih godina počele uvoditi standard od 440 Hz koji je 1953. postao međunarodno prihvaćen.

No, 440 Hz se ipak smatra vrlo neprirodnom frekvencijom, što tvrdi i dr. Leonard Horowitz koji je u svojem članku naslova „Kult za kontrolu glazbe“ i napisao:

„Glazbena industrija izvodi tu nametnutu frekvenciju koja kod populacije stvara veću agresiju, psiho-socijalnu agitaciju i emocionalni stres čime se stvaraju predispozicije za razvoj fizičkih bolesti“.

Možda se tajna ipak krije u stimulaciji desne polutke mozga što su, čini se, intuitivno znali i neki drugi veliki skladatelji koji su obilato u svojim djelima koristili 432 Hz, kao što su Chopin, d’Albert, Bach, Debussy, Mozart i Reger zbog čega se pretpostavlja da su upravo zato to bili takvi glazbeni geniji – stimulirali su svoju desnu polutku mozga koja je inače zadužena za kreativnost.

Dapače, kad se ove dvije frekvencije ispituju u kimatičkim eksperimentima, obrazac pokazuje da 432 Hz stvara specifične oblike koji ukazuju na usklađenost s prirodnima dok ugađanje na 440 Hz stvara nejasne obrasce koji otkrivaju manjak koherentnosti. Možda se ovo najbolje može vidjeti u slijedećem video uratku u kojem je za prikaz korišten pijesak iako je jednak obrazac primijećen i kad je voda u pitanju što zagovarači 432 Hz koriste kao argument jer se ljudsko tijelo sastoji od 70% vode što znači da će određena glazba utjecati i na stanice ljudskog tijela – 432 Hz će u tijelu stvarati sklad dok će 440 Hz biti uzrokom bolesti:

Isto tako, sve je više glazbenih i metafizičkih skupina koje se zalažu za uvođenje optimalnog integriteta u glazbenu industriju i duhovnost i to putem ugađanja na 432 Hz. Tako je jedan nizozemski novinar još 2008. osnovao odbor naziva „Vraćanje na 432 Hz“ tvrdeći pritom da je to izvorna frekvencija koju su koristile gotovo sve drevne kulture i koja je otkrivena na raznim starim instrumentima. Ovaj odbor stoga želi ljude ponovno upoznati s kvalitetama frekvencije od 432 Hz te uvesti novi standard u glazbu iako je vrlo malo vjerojatno da će u tome biti uspješan, ponajviše zbog tehničkih poteškoća. Naime, ne može se svaki instrument ugoditi na ovu frekvenciju, a osobito ne oni puhački jer bi to uzrokovalo promjenu harmonije cijelog instrumenta čime bi se javila potreba za dizajniranjem potpuno nove vrste takvih glazbala.

Većina povjesničara vjeruje da je glazba nastala kao način oponašanja ptica ili zvukova koje majka koristi da bi uspavala bebu. No, postoje dokazi da je glazba oduvijek bila sastavni dio duhovnih praksi gdje je služila za izazivanje promijenih stanja svijesti pri šamanskim obredima ili plemenskim inicijacijama. Danas nema sumnje da glazba mijenja naše emocije i stanje uma.

Podsjetimo se da se frekvencija mjeri u ciklusima po sekundi, odnosno, koristi se standardna jedinica vremena da bi se utvrdio broj frekvencija. Hertz je tako jedan moderan pojam nastao tek 1930. dok je mjerenje u sekundama započelo tek u 16. stoljeću. Prema tome, činjenica da su drevni instrumenti poput tibetanskih zdjela ili flauta bili ugođeni upravo na 432 Hz stvara čuđenje jer drevni Tibetanci ili bilo tko prije spomenutog vremena nije mogao svoj instrument ugoditi na 432 Hz jer frekvencijska ljestvica tada još nije ni postojala. Možda još više čudi i tvrdnja da je najstarije glazbalo, flauta, koju su koristili neandertalci bila ugođena na 432 Hz!

Dapače, Ananda Bosman, međunarodni istraživač i glazbenik, također tvrdi da su arhaični egipatski instrumenti uglavnom ugođeni na 432 Hz, kao i oni grčki. U jednoj zanimljivoj priči se tako tvrdi da su grčke citre korištene kao integralni dijelovi ritualnog obožavanja boginje Izide te da se pritom koristila frekvencija od 432 Hz kao i u mnogim drugim tzv. školama misterije. Članovi kultova su  se uznosili do stanja ekstaze pomoću ove frekvencije koja je, u primjeru Elizejskih misterija, uzrokovala osjećaj suosjećanja i altruizma. Spominje se da su čak i drevni Spartanci iz tog razloga svoje citre ugađali na više tonove kako bi u ljudima izazvali borbene osjećaje. Navodi se da je i poznati talijanski glazbenik i skladatelj Guiseppe Verdi ton A smještao upravo na 432 Hz tvrdeći da je takvo ugađanje savršeno za operne glasove dok neki moderni glazbenici tvrde da publika bolje reagira na njihovu izvedbu kada svoju glazbu usklade s 432 Hz.

Ako niste glazbenik i želite čuti neka od popularnijih glazbenih djela izvođenih na 432 Hz, imate dvije mogućnosti: prvo, vjeruje se da su neke skladbe poznatih glazbenika poput John Lennonove „Imagine“ ili Bob Marleyeve „Three Little Birds“ izvođene i snimljene upravo na toj frekvenciji; drugo, pomoću nekih programa možete glazbu snimljenu na 440 Hz prebaciti u 432 Hz. Ukoliko to učinite, pripremite svoje uho na „sporiju“ inačicu skladbe uzrokovanu tom razlikom od 8 Hz. A možete i ovdje poslušati kako zvuči Stairway To Heaven, skladba grupe Led Zeppelin na frekvenciji od 432 Hz:

Kad je moderna znanost u pitanju, nisu provedena nikakva istraživanja o neurološkim utjecajima 432 i 440 Hz te stoga ne postoje dokazi koji bi potvrdili navedene prednosti skladanja i slušanja glazbe na 432 Hz. Postoji jedan eksperiment objavljen 2003. u časopisu „Acoustic Society of America“ u kojem sudionici koji su poznata djela klasične glazbe slušali na obje frekvencije nisu posebno preferirali jednu u odnosu na drugu. Ipak, neka druga ispitivanja su pokazala da glazba mijenja količinu hormona stresa koji se otpušta u mozgu, točnije, amigdali. Ipak, većina takvih istraživanja se oslanja na glazbu od 440 Hz.

Svi ćemo priznati da glazba utječe na nas iako nismo potpuno sigurni u razlog i način na koji to čini. Moderna istraživanja uglavnom pokazuju moć glazbe, no evolucijski proces i razlog ostaju neobjašnjeni. Mi ćemo zato morati i dalje uživati u omiljenim djelima uglavnom ih slušajući na zadanih 440 Hz dok će glazba i naš mozak i dalje stvarati svoju iskonsku, nama još uvijek neshvatljivu, vezu.