Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Rezultati nedavnog istraživanja pokazuju da su drevni graditelji monumentalnih građevina otkrivenih na različitim mjestima kao što su Irska, Malta, južna Turska i Peru imali jednu posebnu zajedničku osobinu: svi su dizajnirani tako da provode zvuk i manipuliraju njime kako bi se stvorio određen senzorni učinak.

Istraživanje koje je započelo još 2008., a provodi se nad 6.000 godina starom kamenom strukturom kompleksa poznatog kao Hal Saflieni Hypogeum (na Malti) rezultiralo je nevjerojatnim otkrićem vezanim uz akustiku. Naime, ovo je mjesto od samog početka iskapanja iznjedrilo mnoge neobičnosti, od otkrića izduženih lubanja do najnovijih vezanih uz akustiku. Riječ je o jedinom poznatom primjerku podzemne strukture brončanog doba. Sastoji se od niza eliptičnih prostorija napravljenih kroz uklanjanje, kako se pretpostavlja, 2.000 tona kamenja.

Kad se unutar ove strukture proizvode niski tonovi, stvara se pomalo zastrašujuća jeka dok se zvukovi ili riječi izgovorene na određenim mjestima šire kroz sve tri razine. Znanstvenici smatraju da određene vibracije stvorene zvukom unutar tih zidova mogu mijenjati funkcije mozgova osoba koje su u njegovom dometu. Testovi provedeni ondje nad nizom zdravih dobrovoljaca pokazali su da se na 110 Hz obrasci aktivnosti prefrontalnog korteksa mozga naglo mijenjaju što rezultira relativnom deaktivacijom centra za govor dok se dominacija u funkcioniranju mozga mijenja s lijeve na desnu polutku. Zanimljivo je napomenuti da se ta promjena nije odvijala niti na jednoj drugoj frekvenciji osim na 110 Hz.

„Čini se da se u atmosferi rezonancije zvuka na frekvenciji od 110 Hz ‘uključuje’ dio mozga za kojeg bio-behavioralni znanstvenici smatraju da upravlja raspoloženjem, empatijom i društvenim ponašanjem,“ rekla je Linda Eneix iz Zaklade za proučavanje starih hramova. „Namjerno ili ne, osobe koje provode vrijeme u takvom okruženju i uvjetima koji uključuju muški glas niskog tona, u ritualnim pjevušenjima ili jednostavnoj komunikaciji, sebe izlažu vibracijama koje u stvari mogu utjecati na njihovo razmišljanje.“

Frekvencija od 110 Hz se nalazi u rasponu baritona koji je druga razina muškog pjevačkog glasa.

No, Hypogeum nije jedino mjesto koje je posebno u odnosu na zvučne efekte. Studija koja je 1994. provedena od strane konzorcija sa Sveučilišta Princeton otkrila je takve učinke i u drevnim komorama megalitskih građevina kao što su Newgrange u Irskoj te Wayland Smithy u Engleskoj. Njih također obilježava snažna održiva rezonancija ili tzv „stojni val“ pri frekvencijama koje variraju od 90 do 120 Hz.

„Kada dođe do toga, ono što se može čuti postaje distorzirano, jezivo. To varira ovisno o dimenzijama prostorije i kvaliteti građevnog kamena,“ kaže Eneix.

Nova arheoakustična istraživanja ukazuju da se i u 3.000 godina starom andskom ritualnom centru Chavín de Huántar (koji se nalazi na središnjim visoravnima Perua) prakticirala znanost manipulacije zvukom kroz arhitekturu.

Miriam Kolar, doktorantica sa Sveučilišta Stanford i voditeljica ove studije kaže: „U Chavinu smo otkrili akustične dokaze vezane uz selektivni prijenos zvuka između monolita Lanzon i Kružne Plaze, što je akustični sustav filtriranja koji favorizira zvučne frekvencije Chavinovih trublji od školjaka i ljudskog glasa.“

Kada bi se puhalo u školjke te tako stvarao zvuk unutar kamene komore u kojoj su one pronađene, brujanje bi djelovalo kao da dolazi iz nekoliko različitih smjerova istovremeno. U slabo osvijetljenom vjerskom centru bi se tako stvarao osjećaj zbunjenosti.

Ovi primjeri jasno pokazuju da je znanost o zvuku bila vrlo dobro poznata i korištena. Zvuk je bio važan i vjerojatno se smatrao čarobnim i tajanstvenim od strane ljudi starijeg kamenog doba. U oslikanim špiljama Francuske i Španjolske otkriveno je da neki stalaktiti i stalagmiti stvaraju zvukove kada ih se udari, a koji podsjećaju na zvonjavu zvona, bubnja ili gonga. Neki arheolozi te glazbene kalcitne formacije nazivaju „litofoni“. Većina njih je oslikana geometrijskim znakovima i prikazima životinja.

Ruski i finski istraživači istražuju „paleoakustične“ melodične stijene na obalama jezera Onega u Rusiji. Za sada su otkrili da se zvuk kojeg pri udarcu stvaraju ti prirodni kameni „bubnjevi“ pojačavaju na površini jezera i šire se kilometrima uokolo. Slično tome, američki su arheolozi otkrili neke od takvih „melodičnih stijena“ koje emitiraju zvukove nalik zvonu ili gongu kada ih se udari, a mnoge od njih su također označene gravurama.

U časopisu National Geographic je u članku iz 2008. napisano: „Pretpovijesni ljudi birali su mjesta na kojima zvuk prirodno rezonira te su ondje crtali svoje slavne pećinske crteže, kako pokazuje nova analiza paleolitskih pećina u Francuskoj. Čini se da barem na deset lokacija crteži konja, bizona i mamuta odgovaraju lokacijama koje usredotočuju, pojačavaju i transformiraju zvukove ljudskih glasova i glazbenih instrumenata. Intrigantno se predlaže da su akustične osobine pećina djelomično utjecale na odabir životinje koja će biti nacrtana na zidu.“

Utjecaj zvuka na ljude i njihova reakcija na njega proučavaju se i danas. Provode se razni opiti kako bi se provjerile razne teorije. Poznato je da se zvukom proizvedenim na određenoj frekvenciji može razbiti staklo, a postoje i neki pokusi koji potvrđuju tvrdnje o vezanosti zvuka i levitacije. U svakom slučaju, riječ je o vrlo slojevitoj i zanimljivoj temi.

Naslovna fotografija: Hal Saflieni Hypogeum