Os Uma
Autor: Irena Dujmušić

Od pamtivijeka, ples i ritmičko kretanje se koristi kao način izražavanja i odnosa s drugima, sa životinjama i biljkama, samim svemirom i božanskim, ali i samim sobom. Kroz ples se iskazuju osjećaji; radost, tuga, ljubav i mržnja, kroz kretnje se ukazuje, ističe, zahtjeva i slavi te možemo reći da je ritmičko kretanje naš najdublji iskonski način povezanosti s našom osobnom duhovnošću, ali i spiritualnim svijetom oko nas.

Ples i glazba su najstariji oblici ritualnih praksi i neraskidivo su povezani. Ritam, kao neizostavan dio plesa je također i temeljni element glazbe. U plemenskim običajima ritmičko je kretanje često pratilo i ritmičko udaranje ili pjevanje, a do današnjeg dana se ta srž plesa nije promijenila. Ples i glazba su korišteni kao partneri u službi rituala, putem njih, iskazivali su se doživljaji iz lova, zazivala su se božanstva, molilo se za plodnost, za uspjeh ili se zahvaljivalo na prinosima.

Ples u prapovijesti nije za sobom ostavio puno fizičkih tragova, tek se ponegdje prema tumačenju crteža na zidovima pećina može zaključiti kako je osim lova postojalo i vrijeme za ples, a jedan o takvih dokaza potječe iz pećina Bhimbetka u Indiji gdje je pronađen crtež plesa starosti 9000 godina. U većini starih civilizacija, ples pred božanstvom je bio važan element rituala. U Egiptu su svećenici i svećenice, u pratnji harfe, izvodili veličanstvene pokrete koji su oponašali značajne događaje iz priča o božanstvima ili su imitirati kozmičke obrasce kao što su ritam noći i dana. Također, postojao je i pogrebni običaj plesanja kako bi se izrazila tuga ožalošćenih. U staroj Grčkoj u čast bogova plesove su izvodile djevice, a u Indiji su formalizirani pokreti ruku svećenica hinduističkih hramova imali precizno suptilno značenje. Ples se koristio i od strane mnogih kultura iz brazilskih prašuma i pustinje Kalahari kao način ozdravljenja gdje su se sudionici plesom dovodili u stanje transa. Bilo gdje u ljudskoj povijesti ples i ritmičke kretnje su ostali zabilježeni kao poseban i jedinstveni izričaj ljudske duhovnosti, koji se danas pomalo izgubio u zadanim, modernim formama.

Sveti ples – energija kruga

U plesu, kao i općenito životu, poseban smisao ima krug, te se zajedničko plesanje više ljudi koji se drže jedni za druge često naziva i svetim plesom. Iako se to u našim krajevima obično vidi samo kao kolo, neporeciva je povezanost osoba u krugu. Prema brojnim iskustvima, očito je da ova plesna povezanost donosi harmoniju među ljudima, ali i kod svakog pojedinca posebno. U krugu nema razdvajanja i on ovisi o doprinosu svakog učesnika; svaki je važan i svaki je potreban za rad u cjelini. Ipak, uz tu povezanost kod svakog se ističe i jedinstvenost načina kretanja, dakle postoji složnost, ali ne i uniformnost. Postizanje zajedništva i osjećaj jedinstva jednih s drugima, ali i samih sa sobom je iznimno jak doživljaj. To je poput plesa života gdje smo svi okrenuti prema središtu, krugu koji simbolizira duhovni cilj, kojem svatko od nas pristupa drugačije, ali s istom namjerom.

Suština svetog plesa odnosno plesa u krugu je protok energije koja se prelijeva od jednog ka drugom učesniku, ona neprekidno teče obogaćena i osnažena svakim pojedinačnim osjećajem. Osjećaj ozračja mira i harmonije, radosti i vitalnosti koji donosi ova energija traje još dugo nakon što je ples prestao te se s pravom može reći da ples veže ljude na dubljoj, suptilnoj duhovnoj razini.

Povratak duhovnosti

Kako raste ljudska potreba za samosviješću i otkrivanjem svoje suštine, tako se sve više potvrđuje značaj plesa u našim životima. Stoga danas, osim što ples povezujemo s društvenim i tjelesnim formama, možemo ponovno otkriti i njegovati njegov duhovni značaj kao povratak povezanosti s prirodom i svime što nas okružuje. Jedan od plesova kroz koji se to želi postići je i NeoDance, koji je prema riječima Adriana P. Kezelea “Izraz duše i duha neolitske kulture koja je postojala na tlu stare Europe”. U tom smislu, NeoDance bi bio praktičan način izražavanja i spoznaje svemira, našeg najdubljeg jastva te božanskog načela posvuda oko nas. Kezele ističe kako su ljudi neolitske kulture živjeli u miru i jednakosti, a njegovali su poštovanje prema cjelokupnom životu te da je jedan od njihovih najvažnijih izraza duhovnosti bio ritualni pokret. Jedan od načina praktičnog načina oživljavanja prastare neolitske kulture od koje možemo mnogo naučiti je upravo i ples.

Na pitanje kako ples može utjecati na duhovnost, te što se događa s našim umom i duhom kada se krećemo u plesnom ritmu, Kezele odgovara: “Ples potiče sjedinjenje raznih vidova našeg duh/tijelo sustava. Tamo gdje je dominatan razum, a time i svojevrsna razdvojenost duha i tijela, kroz ples se stvara izravna spona unutarnjeg (osjećaji, misli) i vanjskog (tijelo). Iako to vrijedi za praktično svaku vrstu plesa, najviše je izraženo kod spontanog plesanja s unutarnjom usmjerenošću prema određenim fiziološkim procesima (disanju, osjetima) te uz uporabu dodatnih tehnika usmjeravanja pozornosti i korištenja raznih namjera.” Dalje navodi kako se kroz ples može naučiti puno toga, prije svega spontanost i tjelesna kreativnost. Osim toga, ples može poslužiti kao izravno sredstvo otkrivanja i iscjeljivanja emocionalnih blokada, stoga Adrian Kezele naglašava: “Duhovni ples razbija inače čvrst osjećaj odvojenosti od drugih i svijeta, stvarajući blagotvoran doživljaj povezanosti, pa čak i jedinstva.”

O tome postoji li neka razlika između društvenih i duhovnih plesova, Kezele objašnjava kako nema jasne crte koja bi razdvajala različite vrste plesova te da se mnogo puta elementi duhovnog plesa i ritualnih pokreta mogu pronaći i u društvenim plesovima. On kaže: “Ako bih morao istaknuti  jednu bitnu razliku to je onda – namjera. Kod društvenih plesova to je isključivo ugoda i zabava, a kod duhovnog plesa to je otkrivanje sebe i mijenjanje odnosa prema drugima i svemiru. To je vidljivo primjerice u slučaju NeoDancea, koji je usmjeren na stvaranje osjećaja povezanosti i razbijanje osjećaja odvojenosti. Njegova namjena je stvoriti poseban unutarnji doživljaj koji predstavlja osnovu za drugačije poimanje svijeta; više cjelovito, sintetičko, a manje analitičko i parcijalno. NeoDance to postiže vrlo djelotvorno, što potvrđuju iskustva plesačica i plesača.”

Adrian Kezele nadalje pobliže objašnjava povezanost i nedjeljivost duhovnog i tjelesnog aspekta, te navodi kako se u duhovnim plesovima radi o povratku onome što je bitno, ali da to ne znači da se ne ističe tjelesno. Tako je i u NeoDanceu – duhovno i tjelesno su jedna cjelina koja se ne može odvojiti. Kezele ističe: “U današnjem svijetu stalno nailazimo na tu podjelu – duhovno se predstavlja kao nešto eterično, a tjelesno kao nešto gotovo prljavo. Površne zabave, u kojima plesanje često ima poticajnu ulogu u smislu seksualnosti i tjelesnog užitka, su odvojene od bilo čega duhovnog. S druge strane, u duhovnosti često nailazimo na negiranje tijela, a ponekad i na odbacivanje bilo čega materijalnog. No, ni jedan ni drugi pristup nisu baš mudri. Čovjek je cjelina. Ako odvajamo tijelo od duha, rezultat će biti neravnoteža. To je razlog zbog kojeg je pristup poput NeoDancea danas važan.”

Ples spaja dušu s tijelom

Svjetski poznata Gabrielle Roth je više od 35 godina radila na iscjeljivanju umrtvljujućeg jaza između duha i tijela i to kroz ekstatični ples, putem prakse 5 Ritmova, a danas se njena metoda poučava diljem svijeta. Kako je postigla jedinstvo tijela i duše, te zašto je to važno objasnila je na sljedeći način: “Kroz ples sam pronašla potpuni dodir s duhom, a to je iskustvo koje ja zovem ekstazom. Ritam je jezik duše, no to je zaboravljen jezik jer mi uglavnom živimo izolirani od svoje duše. Mi živimo u glavi. Odrasla sam unutar ograničenja katoličke religije u kojima su tijelo i duh odvojeni. Povratiti tu primalnu povezanost, taj osjećaj jedinstva je ustvari svrha mog rada.”

Svatko od nas je centar pokretljivosti, prostor božanskog otajstva. Iako većinu vremena provodimo u dnevnim detaljima običnog života, većina nas žudi za povezivanjem tog prostora unutar nas, kako bi se probili do blaženstva. Svi smo željni riješiti se emocionalnog utega depresivnih i potisnutih osjećaja, te mentalnog utega dogmi, stavova i filozofije, a upravo je prepuštanje ritmu način kako se to može postići. Mnogi od nas su u potrazi za ritmom, nečime što je čvrsto ukorijenjeno u nama, u čemu možemo naći utočište i gdje možemo početi istraživati fluidnost pravog življenja. Kroz ritam možemo istražiti zašto često osjećamo obamrlost, napetost, inertnost i razmrsiti zaslone koji odražavaju naše kolektivno ludilo. Ples je najbrži, najizravniji put do istine, do najintimnije istine o onome što se zaista događa u nama samima, zato plešući možemo povratiti našu briljantnu sposobnost sjedinjenja uma, tijela i duše. Pokret je lijek, djeluje baš poput meditacije, u našim tijelima živi ritam i on pleše u našoj duši, i to je čista, iscjeljujuća energija. Gabrielle to ovako objašnjava: “Ja samo znam da što dublje dišem, to dublje živim. Plešem kako bih oslobodila svoj dah, da budem disana što je dublje moguće. Dah je organski rezultat plesanja ili barem ove plesne prakse koju ja izvodim. Na kraju plesa dišem u potpunosti i tada mogu ući u veću prazninu u sebi. Ako ponekad samo sjedim, nisam puna praznine, već sam puna stresa, napetosti, gomile malih briga, strahova i nesigurnosti. Ako plešem kako bih se oslobodila ovih malih čudovišta, imam više prilike dotaći to unutarnje, mirno, blaženo stanje bića.”

Plesom do zdravlja

Nema sumnje, plešemo zato jer se tako osjećamo dobro, no nekada je više nego danas naglasak bio na duhovnom, a manje na tjelesnom aspektu, iako je i on i te kako važan. Ne kaže se uzalud u zdravom tijelu zdrav duh. Na temelju pretpostavke da su um i tijelo povezani, odnosno, da bi trebali biti, ples se može gledati kao psihoterapijski pokret koji utječe na emocionalnu, kognitivnu, fizičku i društvenu integraciju pojedinca. Kao terapija, ples je vrlo praktičan i može se provoditi bilo gdje i bilo kada te se na taj način i primjenjuje u cijelom svijetu, a terapiju provode stručno osposobljeni plesni terapeuti koji se usredotočuju na poboljšanje samopoštovanja, sliku o tijelu, te na metode upravljanja stresom.

Kao komplementarni tretman u liječenju raka, terapija plesom utječe na poboljšanje pokretljivosti i koordinacije mišića, te smanjenje napetosti, ubrzavanje smanjenja ožiljaka od operacije te oteklina na tijelu, pospješuje svijest o sebi, pomaže u izražavanju osjećaja, razvija osjećaj jedinstva i cjelovitosti te utječe na međuljudsku interakciju zbog čega su ovakvi programi sve popularniji. Na žalost, ne postoji baš puno znanstvenih istraživanja o prednostima terapije plesom i pokretima, a jako je malo onih koji su promatrali klinički učinak. No, ona koja su provedena sveukupno pokazuju da fizičke aktivnosti, u koje pripada i ples, povećavaju lučenje endorfina u mozgu što stvara stanje blagostanja, te da pokreti tijela poboljšavaju funkcije ostalih tjelesnih sustava, poput cirkulacijskog, dišnog, skeletnog i mišićnog sustava, stoga se ples može koristiti kao terapija kod mnogih stanja i oboljenja.

Istraživanje koje se često ističe je provedeno na Albert Einstein koledžu, a uspoređivalo je učinak raznih vježbi na mozak te su u sklopu ovog ispitivanja proučavani ples, plivanje, biciklizam i neke kognitivne vježbe poput rješavanja križaljki. Iako se pokazalo da svaka od vježbi utječe na mozak, ples je pokazao da ima najveći ukupni utjecaj. Znanstvenici su otkrili da ples kombinira mnoge korisne aspekte rekreacije i kreativnog razmišljanja te da utječe na smanjenje stresa, povećanje razine serotonina te poboljšanje pamćenja, što objašnjavaju činjenicom da su moždana kora i hipokampus našeg mozga vrlo elastični te se mogu ponovno umrežiti. I druge studije potvrđuju ove nalaze te pokazuju da područja mozga, koja su najviše pogođena starenjem, mogu ponovno biti u funkciji, umrežena i aktivna. Ples pomaže i onima koji pate od vrtoglavice, istraživanje provedeno na Imperial koledžu u Londonu pokazuje da dugotrajno plesanje može omogućiti potiskivanje signala iz organa za ravnotežu u unutarnjem uhu povezanog s malim mozgom.

Uvijek su zanimljive anegdotalne izjave korisnika, a svi oni ističu kako su doista doživjeli zdravstvena tjelesna i psihička poboljšanja. Tako primjerice Vanja Andriollo tvrdi da je pobijedila rak bubrega koji je metastazirao na jetru i debelo crijevo, i to bez pomoći konvencionalne medicine, dakle bez zračenja i kemoterapije. Prema njenim riječima, to je uspjela uz pomoć zdrave prehrane i zdravih dodataka prehrani te plesom. Za sebe kaže da ona nije nikakvo čudo, mada je takvom smatraju, već smatra da treba imati vjere u sebe te da treba živjeti zdravo i bez stresa, a posebno ističe kako je upravo ples drži na životu. Tu je i jedan znanstvenik, neurolog Daniele Volpe koji je voditelj Rehabilitacijske jedinice za Parkinsonovu bolest u Veneciji, koji je osim toga i glazbenik zaljubljen u tradicionalnu irsku glazbu i koji često odlazi u Irsku kako bi tamo svirao. Jedne prilike, pažnju mu je privukao čovjek koji je nesigurnim korakom ulazio u pub. Kao stručnjak, odmah je uočio da čovjek boluje od Parkinsonove bolesti, a ne malo se začudio kada ga je vidio da pleše irski tradicionalni ples bez ikakvih problema. Promatrajući kako ova osoba može izvoditi korake koji inače osobama koje pate od Parkinsonove nisu izvedivi, zaključio je kako bi odgovor mogao biti u glazbi, odnosno kako ritmički obrazac irskog plesa može opskrbiti mozak periodičnim akustičnim signalima koji na neki način omogućavaju da se premoste transmisijske disfunkcionalnosti u bazalnim ganglijima i u suplementarnom motoričkom području. Po povratku u Italiju, proveo je malo istraživanje koje je uključivalo 24 osobe koje boluju od umjerenog oblika Parkinsonove bolesti, podijeljene u dvije skupine; kontrolnu grupu koja je primala uobičajenu fizioterapiju i drugu koja je plesala irski tradicionalni ples. Istraživanje je trajalo šest mjeseci, i dok su svi oblici terapije bile od koristi, plesna skupina koja je prakticirala irski ples je pokazala veće poboljšanje u svakoj mjernoj kategoriji. Istraživanja ove vrste će se nastaviti, a ako se potvrde prvobitni rezultati, irski će ples postati standardni dio terapije za oboljele od ove bolesti.

Ovakvih je primjera zasigurno jako puno, možete upitati bilo koga tko pleše, bilo koji ples, da vam navede kakve je promjene moguće doživjeti. Sigurno je, potvrdit će vam sve ovo što je navedeno, pa i više od toga. Svi mi nosimo mali dio božanske moći, samo se trebamo potruditi da je probudimo kako bi došli do harmonije uma, duha i tijela, a ples je jedan od iskonskih, prirodnih načina kako do tog sklada možemo doći.