SINEKI – djeca koja mogu postati sve što žele, samo ako ih primijetimo

Os Uma
Autor: Gordan Hosni

U vašoj školi, ulici, susjedstvu živi mali “sinek”. Ako ga primijetite, vidjet ćete da je mršav, musav, neugledan… Sve rjeđe je u školi, ubrzo počinje pušiti, tući se, žicati… Hoće li postati lopov, razbojnik, ubojica? Neće, ako ga primijetite, priđete mu i pomognete!

Moji dečki su najstariji, najmarljiviji, najzgodniji, najpametniji, najzabavniji, najjači, najzločestiji, uglavnom najstariji dječaci u dobi od 13 do 16 godina. U svakom slučaju, oni su junaci i svaki je priča za sebe. U nekim stvarima su na razini djece od 5 do 9 godina, a u drugima pak mogu nadmašiti ne samo svoje vršnjake već i samog odgajatelja.

Različiti su oblici i intenziteti teškoća ili stanja koja su im dijagnosticirani. Teško mi je ponekad i pročitati, sam sebi prevesti i razumjeti prateću im dokumentaciju koju moram svakodnevno, ne znam za koga ispunjavati. Teško mi je uvijek bilo objasniti običnim ljudima da sam Defektolog i što to znači. Kada sam se kao student u noćnim satima vraćao nezaboravnim tramvajem broj 15 za Gračane jedan vršnjak susjed, koji je bio brucoš na pravnom fakultetu i sa kojim sam se sve više družio, iznenada me upitao: “Nemoj se ljutiti, ali što ti je to Defektologija?”

Zanio sam se objašnjavajući da me cijeli tramvaj čuje da su logopedi stručnjaci za poremećaje govora, predškolski odgoj namijenjen je kako mu sama riječ kaže mlađoj djeci, razredna nastava su oni koji rade u kako narod kaže specijalnim školama ili zavodima. Mi smo socijalni pedagozi. Maloljetnička delinkvencija uža specijalnost. Domovi, zatvori, sudovi…

Zadovoljan sam. Vidim da me pola tramvaja pažljivo prati. Odobravaju kimanjem glave. Sućut u pogledu. Smješkovi podrške. Moj sugovornik prilično zbunjen i kao da mu je nelagodno jer je i on privukao pažnju suputnika.

“A to je to! Hvala što si mi objasnio.” – pokušava se povući u sebe i okrenuti diskusiju.

“Nije mi jasno iz tvog pitanja zašto bi se trebao ljutiti?” – inzistiram.

“Znaš, ja sam ti mislio… da su defektolozi…. oni koji završe specijalnu školu… pa onda srednju i na kraju im daju da i oni završe neki faks!”

Nisam se, naravno, niti ljutio niti uvrijedio. Kada bih pričao socijalnoj pedagogiji i maloljetničkoj delinkvenciji, postajao bi puno zanimljiviji, a oni uzbuđeniji. Posebno u ženskom društvu – “To je tako uzbudljivo, privlačno, zanimljivo!” U međuvremenu su se stvari još više zakomplicirale, a teminologija postala nerazumljivija, posebno za one sa kojima radimo. Nismo više defektolozi nego smo edukacijski- rehabilitatori, a mi smo za poremećaje u ponašanju. A što je normalno ponašanje? Još nisam uspio dokučiti.

Do nedavno je u upotrebi bio izraz mentalna retardacija. Slažem se da je retardacija pogrdan naziv i danas u svađi kada žele jedan drugoga uvrijediti, klinci pa i naši se “časte” sa “ti si retardiran!” Prije su bili debili, imbecili i idioti i po službenim kategorizacijama. Danas su lake, umjerene, teže i teške intelektualne teškoće? Tko od nas nema intelektualnih teškoća?

Elementi autizma, hiperaktivnosti, psihoza, Down sindroma, ADHD-a, poremećaja u ponašanju, neuroza, socijalne zapuštenosti, udomljene djece i one iz socijalno ugroženih obitelji, višestrukih smetnji i kombinacija… Mogao bi beskonačno nabrajati, ali to su jednostavno moji dečki, takvi kakvi jesu. Dobri su i mirni. Zločesti i divlji, ljute me, ne slušaju, smijemo se, radujemo, tugujemo i iznova nadahnjuju, tjeraju na promišljanja svrhe, smisla, ciljeva… odgoja.

Sličan problem imali smo i prije 20 godina kada sam radio u kako se tada to popularno zvalo popravnom domu. Što mi popravljamo? Jesu li nam oni (pre)odgajanici? Štićenici? Od čega-koga ih štitimo, kada ćemo ih vratiti u okolinu iz koje smo ih izdvojili da bi ih (preodgojili) Pitomci? Nisu baš pitomi, naprotiv. Domci? Ružno zvuči. Sada je aktualan naziv korisnici. Koriste nas i mi njih…

Moj prvi pravi šef, pravi gospodin i iskusni zagrebački “fakin” istovremeno, gospodin Bojan Šel ili tada Drug, u najljepšem smislu te riječi, oslovljavao je dečke starozagrebačkim izrazom Sineki. To zvuči vrlo toplo, prisno, prijateljski, gotovo očinski! Primjećeni su! Važni! To im je poticaj da ustraju, nagrada za dobro djelo… Najviše ih boli kada kaže sinek razočarano, rezignirano, na rubu odustajanja, gubitka povjerenja… Čim bi ih oslovio samo sa sineki, znali su odmah u kakvoj su poziciji samo po boji glasa i položaju njegovih brkova. Nadahnut ovim pristupom, jednostavnošću, bogatim životnim i radnim iskustvom, emocijama i nadasve stručnošću što sve unosi u posao, našu tada malu domsku kazališnu družinu nazvali smo “Sineki”. Omogućio mi je, što se mnogima tada, ali i danas činila nemoguća misija da sa sinekima iz popravnih domova i maloljetničkih zatvora napravimo nezaboravne kazališne predstave nadahnute istinitim događajima u kojima su sineki, barem nakratko, briljirali na sceni, ali i u svakodnevnom životu koji smo na trenutke uspjeli učiniti zanimljivim, vrlo smislenim, kreativnim i “najgore” kradljivce, razbojnike i nasilnike učiniti pozitivnim junacima, značajnim osobama i humanistima!

Sineki su bili i i danas su ili mogu biti i dobri izviđači, svirači, keramičari, tokari, nogometaši, plesači, crtači, pjesnici, ekolozi, konobari …. samo ako ih primijetimo i damo im priliku!

Gordan Hosni radi kao odgajatelj i defektolog u Centru za odgoj i obrazovanje Velika Gorica. Njegove tople riječi i dobra djela služe kao inspiracija za promjene ka svijetu kao boljem mjestu za život.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s