Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

„U Minnesoti se rađaju svinje s ljudskom krvi u venama, u Nevadi postoje ovce čija su jetra i srca većinom ljudska dok u Kaliforniji iz kaveza proviruju miševi s ljudskim mozgovima.“ Ovo je početak članka objavljenog 2004. u Washington Postu na temu hibrida ljudi i životinja, a koji se nastavlja postavljanjem pitanja: Koliko ćemo još čudovišta stvoriti prije no što se ovakvi istraživački eksperimenti počnu pravno i etički regulirati?

Nekoliko godina kasnije, britanski časopis Guardian je objavio priču o prvom ljudsko-životinjskom embriju stvorenom na Sveučilištu Newcastle i to kroz postupak umetanja ljudske DNK iz stanica kože u neoplođeno kravlje jajašce, a koji je, kao 99,9% ljudsko i 0,1% životinjsko stvorenje, rastao tri dana do veličine od 32 stanice. U međuvremenu je još jedan poznati časopis, National Geographic, odlučio pozabaviti se ovom temom i to u članku naslova „Hibridi ljudi i životinja potiču kontroverzu“ u kojem se također spominju razna slična istraživanja i njihove implikacije.

Što na sve kažu znanstvenici koji provode ove pokuse? Oni uglavnom svoj rad opravdavaju željom za spašavanjem ljudskih života, ponajviše u slučajevima potrebe za donacijom organa. Znači li to da smo doista na putu ostvarenja radnje filma „Otok“ gdje se, u nekoj daljnjoj budućnosti, uzgajaju ljudski klonovi u slučaju potrebe donacije organa izvornoj osobi za čije se potrebe i stvaraju tj. “uzgajaju”? Ili je upravo redatelj filma pokušao javnosti reći da je riječ o nečemu što već postoji, s obzirom da su stvarna istraživanja obično puno naprednija no što se to javnosti priznaje?

Iako smo, koliko znamo, još nekoliko desetljeća udaljeni od ovakvog scenarija, stvaranje hibrida ljudi i životinja je naša stvarnost. No, kako nastaju te, popularno zvane, himere? Uglavnom se stvaraju ubrizgavanjem ljudskih matičnih stanica u životinjski embrij koji se nakon toga implantira u životinju, obično svinju ili ovcu. Znanstvenici nakon toga manipuliraju matičnim stanicama unutar zametka pokušavajući uzgojiti ljudski organ po izboru koji bi se nakon dosezanja potrebne veličine odstranio i usadio u čovjeka.

Ako se postavi pitanje etike, znanstvena zajednica svoj rad brani velikom potražnjom za ljudskim organima i njihovom mnogo manjom ponudom. Primjerice, pacijent u prosjeku čeka dvije do tri godine na transplantaciju bubrega dok u međuvremenu mora i nekoliko puta tjedno prolaziti kroz razoran proces dijalize. A potreba za raznim organima je svakog dana sve veća. No, opravdava li se time u potpunosti provođenje ovakvih pokusa? Stajališta su različita, a jedno od njih je pokazao i američki Nacionalni institut za zdravlje (NIH) kad je prošle godine objavio da više neće podržavati studije koje obuhvaćaju hibride ljudi i životinja sve dok se bolje ne prouče i  i podrže znanstvene i društvene implikacije ovakvih istraživanja. Međutim, većina istraživanja hibrida još uvijek pronalaze svoje sponzore koji financijskim i drugim sredstvima i dalje podupiru njihove pokuse uz jednu razliku: drže se u tajnosti, odnosno, rezultati se više ne objavljuju u javnosti. Dakle, ako ne znamo da se nešto događa, kako se možemo, eventualno, buniti i protestirati protiv toga ili uopće izraziti svoje mišljenje i stavove?

Današnji hibridi, koliko je poznato, sadrže manje od 5% ljudskih stanica zbog čega znanstvenici uglavnom ne vide problem i potrebu za „dizanjem prašine“. No, što ako u nepredvidivom procesu genetskog razvoja nastanu hibridi s većim postotkom ljudskog sadržaja? Istraživači na to jednostavno odgovaraju da je riječ o nečemu što se ne očekuje te stoga ni ne razmatraju tu mogućnost.

Ipak, svjedoci smo brzom napretku znanosti i tehnologije i možda je dan kad će se iza vrata laboratorija naći neobično biće ljudskog izgleda i obilježja nastalo iz životinjskog embrija, vrlo blizu.