U doba kada su se djeca slala poštom

Os Uma
Piše: Irena Dujmušić

Jedna od najznačajnijih inovacija s početka 20. stoljeća je bila i mogućnost slanja velikih paketa putem pošte. Kompanija Parcel Post je na taj način dramatično proširila doseg isporuka prema mnogim ruralnim zajednicama u Americi, kada su 1. siječnja 1913. milijunima Amerikanaca omogućili pristup svim vrstama roba i usluga. No, gotovo odmah, pojavile su se i neke vrlo neuobičajene i neželjene posljedice. Naime, roditelji su počeli svoju djecu slati putem pošte.

Samo nekoliko tjedana nakon što je Parcel Post započeo s radom, roditelji Jesse i Mathilda Beagle iz savezne države Ohio poslali su svog osmomjesečnog sina Jamesa kod bake, koja je živjela samo nekoliko kilometara dalje. Maleni James je zadovoljio normative kompanije koji ograničavaju težinu paketa, a ova je pošiljka roditelje koštala samo 15 centi poštarine. Priča se brzo proširila u novinama,a tijekom sljedećih nekoliko godina ovakve su se priče povremeno pojavljivale, jer su i drugi roditelji počeli slijediti ovaj trend. James Beagle je prvi poznati primjer slanja djece–paketa koja su se slala poštom, no valja reći i da je ovaj paketić sretno stigao na odredište.

U sljedećih nekoliko godina, povremeno su se pojavljivale priče o djeci koja se šalju poštom. U jednom vrlo poznatom slučaju, 19. veljače 1914. godine, četverogodišnja djevojčica Charlotte May Pierstorff je poslana kao poštanska pošiljka vlakom iz svog doma u Grangevilleu, Idaho, a do kuće svojih bake i djeda udaljenih oko 117 kilometara. Ova je priča postala toliko popularna da je čak poslužila kao predložak za dječju knjigu – “Mailing May”. Poštarina je, naime, bila znatno jeftinija nego karta za vlak, no srećom, ova djevojčica nije ubačena u platnenu vreću zajedno s ostalim paketima. Imala je sreće jer je u njenoj pratnji bio majčin rođak koji je radio kao činovnik za pošiljke u željezničkom prometu, što je nadležne u poštanskom uredu uvjerilo da pristanu na slanje male May kao paketa.

Tijekom godina, ove priče su se i dalje povremeno pojavljivale, uz veliku pomoć poštanskih radnika koji su progledavali kroz prste, sve dok poštanske službe nisu i javno putem novina objavile da se djeca više ne mogu slati putem pošte. Naravno, još neko vrijeme su se djeca slala poštom, usprkos zabrani, i to samo zahvaljujući poštanskim radnicima koji su u ruralnim zajednicama, baš kao i danas, bili osobe od povjerenja.

I dan danas neka djeca sama putuju, prevaljujući velike udaljenosti, uz nadgledanje neke zaposlene osobe u prijevozničkoj kompaniji. Ono što se promijenilo jest da se za njih ne treba plaćati poštarina i da više ne putuju kao paketi s potvrdom o pošiljci pričvršćenom za odjeću. Srećom 🙂

Izvor: Smithsonian

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s