Vikinzi berserkeri – žestoki ratnici ili drogirani luđaci?

Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Vikinzi su bili ratnici koji su u ljude unosili najviše straha, a oni koji ih se nisu bojali su jako poštovali njihove borbene sposobnosti i vještine. Najviše divlji i najstrašniji od svih su ipak bili berserkeri – nordijski ratnici koji su se zaklinjali na vjernost bogu Odinu i koji su prije svake bitke padali u neku vrstu transa ili borbene ekstaze koji bi ih doveli do nekontroliranog bijesa i otpornosti na bolove.

Njihovo ponašanje je razlog zbog kojeg je pojam berserker ušao u rječnike brojnih jezika svijeta kao opis divljih boraca ili vojnika koji ne pokazuju nikakve milosti prema protivniku, ali ni strah za vlastiti život. U hrvatskom jeziku se ovaj pojam prevodi kao „luđak“ ili „divljak“. Naziv inače dolazi od izraza berserk, što na starom nordijskom jeziku doslovno znači „medvjeđa koža“.

U srednjovjekovnoj nordijskoj i germanskoj povijesti i folkloru, berserkeri su opisani kao pripadnici razuzdane ratničke bande koja štuje boga Odina, vrhovno nordijsko božanstvo. Obično su djelovali u službi kraljevskih ili plemićkih sudova u vidu tjelohranitelja ili trupa koje su ulijevale strah u kosti svakome tko bi im se našao na putu. Nošenje medvjeđeg ili vučjeg krzna je bilo ono što im je davalo više zastrašujući izgled i dodatno pojačavalo strah kod neprijatelja i odakle su berserkeri i dobili svoj naziv. No, osim ovog krzna i ponekad medvjeđe ili vučje glave, na sebi nisu nosili ništa drugo i uglavnom su bili gotovo potpuno nagi. No, ta nagost se smatra njihovim svojevrsnim psihološkim oružjem jer se takva nebriga za osobnu sigurnost smatrala vrlo zastrašujućom. Ipak, njihovo glavno oružje su bili sjekira i mač.

berserkeri os uma

Prema legendama, berserkeri su bili neuništivi ratnici koje ništa nije moglo probuditi iz njihovog transa. Opisivalo ih se kao otporne na vatru i udarac mača te kao one koje nikakve ozljede nisu mogle zaustaviti. Islandski povjesničar i pjesnik, Snorri Sturluson, u svojoj Ynglinga sagi je berserkere opisao ovako:

„Njegovi (Odinovi) ljudi su jurišali bez oružja, bili su ludi kao psi ili vukovi, grizli su svoje štitove i bili snažni kao medvjedi ili divlja goveda, a ljude su ubijali jednim udarcem dok ih ni vatra niti željezo nisu mogli ozlijediti.“

Vjeruje se da je ovaj opis poprilično vjerodostojan i da je njihovo upadanje u trans bilo ono što je sprječavalo da osjećaju bol, barem dok bi opijati djelovali. Postoji dio ljudi koji vjeruju da su berserkeri izazivali stanje transa bez uporabe dodatnih sredstava, točnije, samoizazvanom histerijom, no njihovo ponašanje ipak ukazuje na to da su droge, alkohol, pa možda čak i mentalne bolesti bile ono što je pridonosilo njihovom gotovo luđačkom ponašanju.

Ipak, neke više ezoterične teorije tvrde da su nadnaravne sile bile glavnim uzrokom njihove snage i otpornosti. Naime, Vikinzi su vjerovali u opsjedanje duhovima pa se tako smatralo da berserkere opsjedaju duhovi životinja, uglavnom medvjeda i vukova. Prema nekim dodatnim teorijama, berserkeri su znali kako razviti sposobnost kojom se duhu životinje omogućuje zaposjedanje tijela tijekom borbe što je uključivalo ritual ispijanja krvi životinje za koju su željeli da ih zaposjedne. No, objašnjenje nudi i pretpostavka da su to bili ratnici koji su patili od post-traumatskog stresnog poremećaja (PTSP), koje se ipak čini najvjerojatnijim objašnjenjem.

viking os uma

U svakom slučaju, to su bili ratnici koje je u borbi bilo teško kontrolirati. Jednom kad bi se upustili u bitku, ne bi se zaustavljali sve dok svi ne bi bili mrtvi – berserkeri ili neprijatelji, bilo je svejedno. No, ako bi ovi Vikinzi bili pobjednici, nakon bitke bi upadali u novu vrstu transa koji je obuhvaćao dva ili tri dana potpune umrtvljenosti – nekoliko dana bi nepomično ležali na bojnom polju. Također su bili poznati i kao nemilosrdni silovatelji zbog čega ih se u nordijskim pričama uglavnom opisuje kao negativce. Dapače, njihovo ponašanje i divljaštvo kakvo su iskazivali u bitkama, kao i krzna koja su nosili, pridonijeli su nastanku raznih legendi u Europi, osobito onih o vukodlacima.

U 11. stoljeću, kad su Normani počeli živjeti mirnijim životom, potreba za berserkerima je nestala. Priče navode da su se oni tada pretvorili u kriminalce i razbojnike zbog čega je krajem 12. st. u skandinavskim zemljama donesen zakon prema kojem su oni postali potpuno nepoželjni te ih se počelo ubijati ili proganjati iz zemlje. Neki od njih su se preobratili na kršćanstvo i uklopili u svakodnevni život, pretpostavlja se uglavnom oni koji nisu bili pripadnici „elitnih postrojbi“.

Naslovna slika by gaelictool

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s