Os Uma

Jeste li se ikada počešali po glavi u pokušaju da se nečega sjetite? Ili ste li doživjeli napetost u vratu kada se neki kolega izderao na vas? To su primjeri područja staničnog pamćenja, mape našega tijela koja usmjerava posebno stanično iscjeljivanje. Stanično pamćenje, za razliku od sjećanja vašega mozga, pohranjuje iskustva, a ne samo činjenice i brojke. Iskustva se pohranjuju kao impresije na koje se gleda sa svim osjetima, a ne samo vizualno. Na primjer, kada pokušava izvući neko sjećanje, mozak će vam najvjerojatnije pokazati sliku ili popis ili grafikon. Stanice, kada izvlače neko sjećanje, dat će vam osjet u tijelu kao što je bol ili napetost ili trnci, ili pak možete osjetiti da ste “paralizirani od straha”. Možete također osjetiti miris, okus, zvukove ili bilo koju kombinaciju osjeta koji u sebi sadrže otisak tog iskustva.

Najbolja definicija za stanično sjećanje je ona Steven Thayera, osnivača Integrirane energetske terapije. “Svaka stanica u našem tijelu ima sposobnost pamćenja. Naše stanično sjećanje može pohranjivati sjećanje na fizičke traume kao što su nezgode, ozljede, modrice, operacije ili zlostavljanje; emocionalne traume kao što su glavobolja, strah, ljutnja; te mentalne traume koje se manifestiraju kao nisko samopouzdanje, osjećaj da nismo vrijedni, briga itd. Kada je neka trauma potisnuta u stanično sjećanje, ta energija može biti zablokirana. Problem s potisnutim staničnim sjećanjem je u tome da ne samo da ono ograničava našu sposobnost da živimo slobodno i radosno, nego također može pomoći tijelu u razvijanju fizičke bolesti.”

Ne slažu se svi s time da stanično sjećanje postoji. Znanstvenici sumnjaju u to zato jer ne postoji način da se to mjeri na učinkovit način. Za razliku od moždanih valova i stimulacije, stanično sjećanje odvija se u stanicama, te nema dokaza da je sjećanje stvarno tamo pohranjeno. Neki istraživači počinju iznositi ideje koje podupiru stanično sjećanje. Sjetite se osnovnog uvjetovanog odgovora koje je razvio i promatrao Pavlov. Zvonjava zvona je kod pasa proizvela stvaranje sline kada je u početku bila kombinirana s hranom. Nakon toga, uslijed asocijacije, do slinjenja je došlo samo kod zvonjave. To je odgovor tijela, senzorni odgovor, odgovor sjećanja mišića.

Jedan od zanimljivih ljudi koji su znanstveno proučavali tijelo u njegovom odnosu na tijek energije i naknadni otisak staničnog sjećanja bio je Wilhelm Reich. U njegovom radu o analizi karaktera, on se usredotočio na konflikte ega. On je gledao na tijelo kao na dijelove s oklopom (energetske blokove staničnog sjećanja) koji blokiraju tijek onoga što je on nazivao orgonska energija (životna sila). Osoba razvija taj oklop iz energetskih “proizvoda” kao što su krivnja, iz ega. Kada je kod osobe blokirani slobodan tijek energije, osoba na van izražava tu blokadu putem ljutnje ili bijesa.

Post-traumatski stresni sindrom (PTSS) također se odnosi na stanično sjećanje. Osobe koje su preživjele stres ili traumu pokazuju razne blokade sjećanja u svojim tijelima. To uključuje fizičke simptome kao što su tresenje, nesposobnost da se krećete ili djelujete, znojenje, itd. Emocionalni simptomi su tuga, strah ili ljutnja. Mentalni simptomi su agresija, nesposobnost odlučivanja, osjećaj bespomoćnosti itd. Višestruki osjećaji koji djeluju iz traumatskog događaja pohranjeni su u staničnom sjećanju.

Na cijepljenje se također može gledati kao na stanično sjećanje. Bez obzira što mislili o cijepljenju, pogledajte način na koje bi ono trebalo djelovati. Dobivate cjepivo koje sadrži malu količinu nezdravog organizma. Vaš imunološki sustav kreće u protu-ofenzivu, te vas brani da se od toga ne razbolite. Tada vaš imunološki sustav pamti taj tip iskustva kako bi vas održao zdravim. Prema tome, cjepiva evociraju stanično sjećanje putem svojih akcija. Također postoji i primjer donatora organa gdje je zamijećeno da primatelji organa pokazuju neke karakteristike, osobine, pa čak i vještine svojih davatelja organa.

Ako je istina da stanično sjećanje postoji, zašto onda ne bismo pomogli iscjeljivanje na toj razini? Istina je da potiskivanje tih sjećanja može dovesti do bolesti i odvlačiti nas od radosti, zašto se onda ne bismo iscijelili na toj razini? Jedan dobar razlog zašto se ne iscjeljujemo na toj razini je zato jer su sjećanja potisnuta, mi čak ni ne znamo da smo ih potisnuli.
Fizički dokaz staničnog sjećanja demonstrirano je kretanjem tijela, trzanjem, osjećajem trnaca, čak i porastom krvi u šećeri, porasta boli i sl. Emocionalni dokaz staničnog sjećanja vidi se kroz plakanje, smijanje, govorenje, ali ne nužno kroz ponovno doživljavanje. Moguće je putem namjere otpustiti stanično sjećanje, a da ga pritom ne moramo ponovno doživjeti. Prema tome, trauma se ne mora ponovno doživjeti kako bismo je otpustili. To je vrlo različito od tradicionalnih terapija.

Mentalni dokaz otpuštanja staničnog sjećanja je kroz verbalno procesiranje pri čemu se rade povezivanja koja prije nisu bila vidljiva. Ljudi će promijeniti obrasce mentalnog razmišljanja koji im više ne služe. I odjednom naći će se s obrascima koji su prikladniji. Duhovni dokaz otpuštanja staničnog sjećanja dokazan je uklanjanjem prosudba prema sebi i drugima, otpuštanjem krivnje, pa čak i prisjećanje prošlih života i povezivanjem s trenutnom situacijom.

Istinsko iscjeljivanje na razini stanica nije samo otpuštanje sjećanja koja su tamo pohranjena. Radi se o zamjeni tog sjećanja s višom frekvencijom. Kada nešto otpuštamo, stvara se vakuum i ukoliko taj vakuum ne ispunimo višom vibracijom, isti obrazac će opet biti privučen u naše tijelo. Na primjer, kada otpuštamo tugu, iscjeljivanje na razini stanica zamjenjuje to sjećanje s ljubavlju. Kada otpuštamo krivnju, iscjeljivanje na razini stanice zamjenjuje to sjećanje s nevinošću. To je stalna promjena koja rezultira iscjeljivanjem više dimenzije.

Izvor: Transformativa