Os Uma
Autor: Irena Dujmušić

Napredak u tehnološkim dostignućima nudi brojne mogućnosti, a neke od njih su vidljive i u umjetnom uzgoju hrane. Na prvu bi se ruku moglo reći da je to velika prednost, jer se neće uništavati ni biljni ni životinjski svijet kako bi se prehranilo čovječanstvo te će se iskorijeniti glad u svijetu, no istovremeno, to je veliko zadiranje u zakone prirode.

Stanična agrikultura je relativno nova znanstvena disciplina koja graniči s medicinom i poljoprivredom, a usmjerena je na bioinženjering i sintetičku biologiju za dizajn novih načina proizvodnje postojećih poljoprivrednih proizvoda i hrane. Zamisao o ovakvoj proizvodnji nije nova, stanični agrikulturni proizvodi su prvi puta komercijalizirani početkom 20. stoljeća, kada se započelo s invencijom inzulina i sirila. Nakon toga, Winston Churchill je 1931. proročanski u svom eseju zapisao: “Za 50 godina napustit ćemo apsurdnu praksu uzgoja cijele kokoši samo zato da bismo pojeli krilce ili batak, na način da ćemo te dijelove uzgajati zasebno”. I dogodilo se, u bioreaktorima se uzgaja meso, a pojavili su se i sustavi koji uzgajaju sastojke biljne namirnice.

Javnost je s umjetno uzgojenim mesom upoznata 2013. godine, kada je profesor Mark Post pred očima javnosti konzumirao umjetno meso u obliku pljeskavice. Ono što je manje poznato je da je ono kreirano uz pomoć mišićnih vlakana uzgojenih sa serumom goveđeg fetusa te da na taj način nije moguće dobiti konkretan komad mesa, već se u posudicama za kulturu tkiva uzgajaju tanke trake mesa koje se prikupljaju, a taj proces, koji se ponavlja tisućama puta, obavljaju visoko kvalificirani stručnjaci. Na taj se način dobiva jedna jedina pljeskavica koja stoji 250.000 eura. Naravno, planira se komercijalna proizvodnja, koja za sada nije ni izbliza moguća pa je teško shvatiti na koji bi način i kada ovako skupa proizvodnja mogla pomoći u iskorjenjivanju gladi.

Od tada se nadalje radi na proizvodnji izrade mlijeka, bjelanjaka, želatine, kave i još koječega iz staničnih kultura. Najnovija tvorevina je proizvodnja spojeva koji se nalaze u povrću, uz pomoć biljnih stanica čime se nastoji eliminirati proizvodnja hrane na uobičajeni način odnosno poljoprivredom. Sustav CellPod je osmišljen kao odgovor na urbanizaciju i zagađenje okoliša, a ljudima će ponuditi “nov i uzbudljiv način proizvodnje domaće hrane u domovima“. Umjesto uzgoja cijele biljke, CellPod djeluje uzgajanjem nediferenciranih stanica biljaka, stvarajući dovoljno biljne tvari koja se može prikupljati otprilike jednom tjedno.

Uvijek kada se tvrdi da je tehnologija nadmašila prirodu, kao u slučajevima genetske manipulacije, kemijskih pesticida ili cjepiva, kada je “znanstveni napredak” gledan kao rješenje za čovječanstvo, to završi kao stvaranje noćne more koja je daleko gora nego problem koji se pokušava riješiti. Pred nama je velika etička dilema – čini se da je naša budućnost određena, tehnološki neminovno napredujemo, no hoće li taj napredak donijeti prosperitet ili će ubrzati kraj čovječanstva?