U orbiti Urana otkrivena dva nova mjeseca

Os Uma

Uran, predzadnji u nizu planeta koji kruže oko Sunca – posljednji je Neptun – udaljen je 20 astronomskih jedinica od njega (1 AJ jednaka je prosječnoj udaljenosti Zemlje od Sunca i iznosi 150 milijuna km) i potrebne su mu pune 84 godine za jednu revoluciju.

Zbog enormne udaljenosti otkriven je tek 1781. godine i još uvijek znamo vrlo malo o njemu; ima prstenove kao i Saturn, no znatno tamnije od Saturnovih i nejednake debljine. Ima izuzetno turbulentnu atmosferu, u kojoj divljaju snažne oluje brzine 900 km/h.

Za razliku od drugih planeta našeg sustava, čija je os rotacije približno okomita u odnosu na putanju oko Sunca, Uranova je os rotacije nagnuta za 98° – Uran se, dakle, doslovno valja na svom boku. Pretpostavka kaže kako se nekoć davno, u doba formiranja Sunčeva sustava, Uran sudario s nekim drugim tijelom koje ga je izvalilo na stranu.

Jedina sonda koja ga je ikad posjetila bila je Voyager 2, koji je u svom proputovanju kroz Sunčev sustav ondje dospio 1986. godine. Snimci s Voyagera 2 otkrili su niz novih satelita, čiji ukupan zbroj u Uranovoj orbiti iznosi 27. Njihovo promatranje sa Zemlje iznimno je zahtjevno: nalaze se gotovo pet milijardi kilometara daleko, tamne su boje – tamniji od, primjerice, asfalta – i promjera manjeg od 16 km.

Ovakva ekstremna udaljenost i relativno skromna pristupačnost novih podataka čine istraživanje ovog misterioznog svijeta vrlo složenim. Stoga se i dalje nanovo pregledavaju stari podaci sa sonde koja je ondje bila prije 30 godina, kako bi se dodatnim analizama otkrila još koja Uranova tajna.

Detaljnim proučavanjem radio-valova koje je sonda svojedobno poslala kroz planetarne prstenove prema Zemlji otkrila je još dva mjeseca u Uranovoj orbiti, bliže planetu no ijedno do sada poznato tijelo.

Na rubovima alfe i bete, dva unutrašnja prstena – ukupno ih je 13 – uočene su nepravilnosti i komešanje materijala, što upućuje na gravitacijski utjecaj mjeseca koji ondje prolaze.

Amplituda ovih komešanja skromna je i upućuje kako su mjeseci vrlo mali, promjera manjeg od 5 kilometara, stoga će za potvrdu otkrića biti potrebna dodatna promatranja teleskopom Hubble.

Znanstvenici se nadaju punokrvnoj misiji k Uranu, koja bi podrazumijevala orbiter i eventualno atmosfersku sondu. Prispijećem u orbitu, ova potonja bi se odvojila od orbitera i uronila u atmosferu, skupljajući dragocjene podatke koje bi potom proslijedila na Zemlju.

Takav pothvat nije kratkoročno izgledan, mada NASA trenutno radi na studiji za misije k Uranu i Neptunu. U najboljem slučaju, dogodit će se krajem sljedećeg desetljeća.

Autor: Marko Lubar
Izvor: Znanost.com

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s