Os Uma

Tapkanje, također poznato kao EFT, vrlo je moćan alat unapređenja života na više razina: mentalnoj, emocionalnoj i tjelesnoj. Pokazalo se da brzo i djelotvorno rješava cijeli niz problema: od tjeskobe, napetosti, kronične boli, ovisnosti i straha, do stjecanja kontrole nad tjelesnom težinom, financijskog obilja, olakšanja stresa i još toliko toga.

Utemeljeno na načelima drevne akupresure i suvremene psihologije, tapkanje se usmjerava na specifične energetske meridijane, istovremeno vodeći računa o negativnim emocijama i tjelesnim senzacijama. U kombinaciji s izgovaranjem formula, tapkanje pomaže da se umiri živčani sustav i na taj se način tijelu povrati energetska ravnoteža, a mozak se uskladi tako da reagira na zdrav način.

Ulomak iz knjige “Tapkanjem do rješenja” autora Nicka Ortnera

Svaka istina prolazi kroz tri faze. Najprije je predmet ismijavanja. Zatim joj se ljudi žestoko opiru. Na kraju je prihvate kao nešto samo po sebi razumljivo. – ARTHUR SCHOPENHAUER

Dr. Roger Callahan bio je u škripcu.

I prije bi se često našao u takvoj situaciji, no ta činjenica nije umanjivala njegov osjećaj ljutnje i bespomoćnosti. Kao psiholog s tradicionalnom naobrazbom radio je s pacijenticom Mary koja se sve od djetinjstva borila s teškom fobijom od vode. Mary se nije bojala samo plivanja, plašila se vode u svim oblicima, od kupke u kadi do kiše, oceana i bazena. Taj je strah bio tako neobuzdan da nije mogla ni svoje dvoje djece okupati, a često su je mučile noćne more povezane s vodom. Događalo joj se to otkad je znala za sebe. Sada je, u 40-im godinama, potražila pomoć dr. Callahana. On se doista trudio svim silama, ali ništa nije djelovalo. Liječio je Mary već godinu dana, primjenjujući sve tehnike tradicionalne psihoterapije za koje je bio osposobljen: kognitivnu terapiju, hipnozu, terapiju opuštanja, racionalno-emocionalnu terapiju, sistematsku desenzitizaciju, biofeedback terapiju i druge. Bilo je to sve što je znao – tehnike prihvaćene od psihologa i psihijatara, te općenito od javnosti.

Nije bilo prvi put da nisu urodile plodom. Dr. Callahan bio je razočaran izostankom konkretnih rezultata i činjenicom da je kod brojnih klijenata bilo potrebno mnogo vremena da se promjena dogodi. Te godine kad su on i Mary radili zajedno ostvarili su tek neznatan uspjeh. Uspjela je sjesti na rub bazena dr. Callahana i spustiti stopala u vodu, ali ju je pritom razdirala tjeskoba. Nakon seanse uz bazen otišla je kući sa silnom glavoboljom zbog stresa uzrokovanog samim tretmanom!

U to je vrijeme dr. Callahan, kojega je oduvijek zanimalo kako funkcioniraju tijelo i um, proučavao meridijanske točke. Meridijani se, kao temelj drevnog kineskog medicinskog sustava akupunkture, definiraju kao energetski kanali koji provode esencijalnu životnu silu ili qi u organe i druge tjelesne sustave. Svaki meridijan proteže se gore i dolje na svakoj strani tijela i povezan je s nekim organom, npr. želucem, žučnim mjehurom, bubregom i tako dalje. Svaki meridijan također ima ‘krajnju točku’, posebno mjesto na površini tijela na kojemu se energetskom kanalu može pristupiti. Na ovoj točki može se pomoću akupunkturnih igala ili jednostavnog dodira (akupresure) izvesti manipulacija kako bi se uravnotežio protok energije kroz taj meridijan ili otklonio njegov zastoj.

Na jednoj terapiji Mary je izjavila kako joj pomisao na vodu izaziva užasnu bol u trbušnoj šupljini. Dr. Callahanu u jednom je trenu sinulo da bi tapkanje na krajnju točku meridijana želuca – tik ispod oka – moglo olakšati Mary taj bolan osjećaj u želucu: neka tu točku tapka vršcima prstiju.

Poslušala je. Na njihovo obostrano iznenađenje, nakon svega koje minute tapkanja uzviknula je: “Nema ga više! Onaj užasan osjećaj u trbušnoj šupljini koji osjetim kad pomislim na vodu potpuno je nestao!” Prišla je rubu bazena provjeriti ima li kakvih promjena u njezinom strahu i otkrila da više ne osjeća tjeskobu kad se približi vodi. Sve od toga dana ona više nema fobiju i noćne more vezane uz vodu. Bilo je to prije više od 30 godina, a Mary je i danas neopterećena tim strahom.

Zamislite koliko se dr. Callahan zaprepastio ovakvim razvojem događaja. Nakon toliko truda uloženog u rad s Mary, u kojemu je iskušao cijeli niz tehnika konvencionalne psihoterapije pa i nekih alternativnih, pukim je slučajem neočekivano naišao na rješenje. Tapkanjem ispod oka! A, što je možda još važnije, Mary je i dalje, 30 godina od toga događaja, izliječena od ove fobije. Kako se to dogodilo?

Daljnji razvoj tapkanja

Zahvaljujući iskustvu s Mary, dr. Callahan je krenuo s dubljim proučavanjima krajnjih točaka meridijana, pa je istraživao kombinacije tradicionalne psihoterapije s tapkanjem na različitim dijelovima tijela. Razvio je skup ‘algoritama’ ili nizova tapkanja za rad na raznovrsnim problemima. Ako ste imali fobiju kao što je strah od visine, primijenili biste jedan niz tapkanja točaka (ispod oka, pod rukom i kod ključne kosti, recimo). Ako vas je nešto ljutilo, npr. šef vam je nešto rekao i digao vam živac, primijenili biste drukčiji niz (obrva, ispod oka, pod rukom i na ključnoj kosti).

Pošto je naučio Callahanove algoritme i stao ih primjenjivati, jedan njegov student po imenu Gary Craig utvrdio je da niz kojim se tapka i nije tako važan kao samo tapkanje. Da bi ono bilo lakše osmislio je redoslijed koji je temelj onoga što je poslije nazvano EFT, a što je skraćenica za Emotional Freedom Techiques (Tehnike emocionalne slobode). U nizu EFT-a cilj je tapkanjem proći preko krajnjih točaka svih meridijana neovisno o problemu. O njemu ćemo podrobno govoriti u 2. Poglavlju, no ukratko, niz počinje od ruke, zatim kreće na unutrašnji dio obrve, vanjski rub obrve, ispod oka, nosa, brade, ključne kosti i sa strane prsnog koša, a završava na vrhu glave.

Garyjev genij nije se iskazao samo u pojednostavljenju procesa i dodavanju nekih istančanih pojedinosti, on je ujedno okupio cijelu zajednicu ljudi vezanih uz tu tehniku. Prateći slučajeve onih koji su se njome osobno služili bilježio je njihov napredak i fantastične rezultate, a zatim to podijelio sa svima. Tisuće ljudi diljem svijeta danas znaju za tapkanje i primjenjuju ga u svakodnevnom životu.

Dr. Callahan je te 1979. godine ostvario izvanredno otkriće i napredak s Mary. Tri desetljeća nakon toga nitko u zapadnoj znanosti nije ponudio objašnjenje za tapkanje. Kako su se Mary i brojni drugi ljudi riješili svojih fobija, strahova i drugih problema jednostavno tapkajući određene aku-točke? No u samo nekoliko posljednjih godina mnogo se doznalo o znanstvenoj podlozi tapkanja.

Kad doživljavate negativno emocionalno stanje – ljutite se, uzrujani ste ili prestrašeni – vaš mozak prelazi u stanje pripravnosti. Priprema vam tijelo za puni udar nadolazeće reakcije borbom ili bijegom. Ova se reakcija razvila da bi se tijelo pokrenulo na suočavanje s nekom izvanjskom prijetnjom: Sjetite se kako tigar lovi vašega davnog pretka. Svi su obrambeni tjelesni sustavi potaknuti na rad kako bi pospješili borbu ili bijeg od opasnosti. Adrenalin silovito poraste, mišići se zatežu, a krvni pritisak, otkucaji srca i razine šećera u krvi se povećaju kako bi vam osigurali dovoljno energije da se suočite s izazovom.

Podražaji koji pobuđuju stres nekad davno bili su prilično stvarne prijetnje za opstanak. Danas se, međutim, reakcija borbe ili bijega malokad aktivira zbog fizičke prijetnje. Većina naših današnjih reakcija toga tipa aktivira se iznutra, kao u slučaju Maryna straha od vode: njezino je tijelo pri samoj pomisli na vodu prešlo u reakciju na prijetnju.

Za mnoge od nas stresnu reakciju nastalu iznutra potiče neka negativna uspomena ili pomisao koja potječe od traume iz prošlosti, odnosno uvjetovanog učenja iz djetinjstva. Reakcija stresa u tijelu poprima isti oblik, neovisno o tome pokreće li je tigar (izvanjski) ili negativna uspomena (unutarnji) uzrok. Adrenalin nadire, srce ubrzano lupa i tako dalje.

Osim prethodnih iskustava i negativnih uspomena, svakodnevni je život prepun malih situacija tipa “bori se ili bježi”. Šef vam elektroničkom poštom šalje poruku koja vas uzruja; dok sjednete pojesti ručak, muči vas stres zbog kilograma; odlazite kući gdje vas čeka nered i gomila posla. U svim ovim scenarijima vaše vas tijelo priprema za borbu ili bijeg. Možda ćete reći: “Moje tijelo ne prelazi u reakciju borbe ili bijega u svim ovim sitnim situacijama”, ali ono to zapravo čini! Nije to ona navala adrenalina i kortizola koju biste doživjeli da za vama juri tigar, ipak je riječ o manje intenzivnoj reakciji. Međutim, zbrojite li stotine pa i tisuće takvih reakcija u tjednu ili mjesecu kumulativni učinak na tijelo i um je golem. Reakcija “bori se ili bježi” koja se stalno ponavlja ostavlja nas iscrpljenima, bolesnima, uzrujanima, predebelima, psihički rastrojenima i općenito nesretnima zbog vlastite životne situacije. Tapkanje u svojoj čudesnoj djelotvornosti prekida reakciju “bori se ili bježi” i reprogramira mozak i tijelo na način da mogu prijeći u akciju i reagirati drukčije. Pogledajmo kako se to događa.

Badem u ljudskom mozgu

Znanost je utvrdila da se reakcija stresa pokreće u amigdali. Ta struktura u obliku badema (dolazi od grčke riječi koja znači ‘badem’) jedna je od sastojnica limbičkog sustava ili srednjeg mozga. Srednji je mozak smješten između tjemenih režnjeva (korteks) i stražnjeg mozga (također reptilski mozak – najstariji, najprimitivniji dio mozga). Limbički sustav je izvor emocija i dugotrajnog pamćenja; tu su ušifrirana negativna iskustva.

Amigdalu nazivaju tjelesnim detektorom dima: “O-o, nešto nije u redu.” – kaže amigdala. “Nešto prijeti našoj sigurnosti.” Ovaj sustav javlja mozgu da pokrene tijelo na reakciju borbe ili bijega. Negativno iskustvo proživljeno rano u životu može programirati amigdalu na način da ona oglašava uzbunu na neki sličan podražaj u budućnosti. Ako ste u četvrtom razredu odgovarali pred cijelim razredom i netko vas je ismijao zbog toga što ste nešto pogrešno izgovorili ili ste zamucali, neugodnost koju ste tada osjetili mogla bi uvjetovati um i tijelo da povezuju ‘opasnost’ s nastupom u javnosti. Nakon toga slična iskustva – pa čak i očekivanje sličnih iskustava – mogu pokrenuti amigdalu. Zapamtite, tijelo ne razlikuje stvarnu prijetnju od onoga što amigdala percipira kao prijetnju. Kao rezultat onoga što je naučeno u ranoj dobi, svakodnevni faktori stresa u životu mogu dojaviti amigdali da digne uzbunu.

Iako još ne znamo točno zašto, čini se da tapkanje isključuje taj sustav uzbunjivanja u amigdali, deaktivirajući putove podizanja uzbune u mozgu. Tapkanje na krajnje točke meridijana šalje tijelu umirujući odgovor, a amigdala prihvaća spoznaju da je sigurna. Štoviše, tapka li se upravo u samom času dok se stresni događaj proživljava, pa čak i dok se samo o njemu vodi razgovor, ovaj čin poništava taj stres i reprogramira hipokampus koji prijetnje iz prošlosti uspoređuje sa sadašnjim signalima i govori amigdali je li sadašnji signal stvarna prijetnja.

Dokazi

Istraživanje koje se tijekom prošlog desetljeća provodilo na Medicinskom fakultetu sveučilišta Harvard pokazalo je da stimulacija odabranih aku-točaka na meridijanima umanjuje aktivnost amigdale, hipokampusa (drugog dijela limbičkog sustava) te ostalih dijelova mozga povezanih sa strahom. Na snimkama dobivenim tehnikama fMRI (funkcionalnom magnetnom rezonancijom) i PET (pozitronskom emisijskom tomografijom) jasno se vidi kako se – kad se aku-točke stimuliraju – crveno područje uzbune kod amigdale povlači.

Iako su proučavanja na Harvardu bila usmjerena na igle, dvostruko slijepo ispitivanje kojim se uspoređivalo prodiranje akupunkturnih igala i pritisak (bez igala) na meridijanske točke (kao pri tapkanju) pokazalo je slična poboljšanja kod obje metode. Neslužbena proučavanja pokazala su da u liječenju poremećaja anksioznosti tapkanje može djelovati čak i bolje od igala.

Još jedna studija potvrđuje nalaze proučavanja na Harvardu. U ovom je slučaju istraživač dr. sci. Dawson Church proučavao različite komponente reakcije tipa “bori se ili bježi”: razine kortizola. Kao i adrenalin, kortizol je hormon stresa koji se otpušta za trajanja reakcije stresa.

U nasumičnom kontrolnom pokusu, koji je zlatni standard znanstvenog istraživanja, dr. Church i kolege proučavali su promjene razina kortizola i psihološke simptome kod 83 subjekta sat vremena nakon tapkanja u seansi s EFT-om, nakon jednog sata konvencionalne terapije razgovorom te u kontrolnoj skupini koja nije primila nikakav tretman. Razine kortizola u skupini tretiranoj tapkanjem znakovito su se smanjile, i to za prosječnih 24 posto, a kod nekih su rezultati pokazali smanjenje od čak 50 posto. No, među onima koji su prošli terapiju razgovorom te onima u kontrolnoj skupini nije bilo promjena u razinama kortizola koje bi značajnije odskakale od uobičajenog smanjenja do kojeg inače dolazi s vremenom, kroz dan. Smanjene razine kortizola u skupini tretiranoj metodom EFT-a povezane su sa smanjenim intenzitetom anksioznosti, depresije te ukupnih psiholoških simptoma.

Dr. Church podijelio je sa mnom priču na temelju koje je ovo proučavanje pokrenuto, što je samo dodatno potvrdilo stvarnu vrijednost dobivenih rezultata. Kad je poslao uzorke u laboratorij na ispitivanje razina kortizola očekivao je da će dobiti nalaze za nekoliko dana, na vrijeme da ih predstavi na medicinskoj konferenciji na kojoj je trebao održati predavanje.

Ostao je zaprepašten kad rezultati nisu stigli, pa ih na konferenciji nije mogao prezentirati. Kasnili su čak nekoliko tjedana. Nakon razgovora sa zaposlenicima u laboratoriju doznao je da nešto nije u redu s uzorcima ili pak s njihovom opremom te da oni sve ponovno mjere i stalno iznova provode pretrage.

Zbog čega? Budući da su rezultati bili daleko izvan normalnih smanjenja razina kortizola bili su uvjereni da je zasigurno negdje došlo do pogreške! Na kraju su potvrdili ono što je dr. Church znao cijelo vrijeme: da je zapravo riječ o izrazitim i neviđenim smanjenjima razina kortizola.

U radu na psihološkim problemima tapkanje na aku-točke meridijana dio je novog područja poznatog kao “energetska psihologija”, a naziv mu je “akupunktura bez igala”. Brojne su studije pokazale djelotvornost akupunkture, usavršenog sustava iscjeljivanja koji je u uporabi već 5000 godina. Danas postoji sve više dokaza koji govore u prilog djelotvornosti energetske psihologije.

Štoviše, istraživanje energetske psihologije je u rangu kvalitete standarda koje je postavilo Društvo za kliničku psihologiju (Sekcija 12. Američkog psihološkog udruženja [APA]) kao “pristup temeljen na dokazima”. Po dr. Davidu Feinsteinu, kliničkom psihologu, predavaču na katedri za psihijatriju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Johns Hopkins, “rezultati istraživanja energetske psihologije do kojih se došlo u više od desetak zemalja govore u prilog tome da ova grana dovodi do neuobičajeno brzih, djelotvornih i trajnih ishoda u cijelom nizu stanja i bolesti”.

U istraživačkom prikazu objavljenom u uglednom časopisu udruženja APA dr. Feinstein je naveo kako postojeća proučavanja stimulacije aku-točaka udovoljavaju kriterijima 12. Sekcije udruženja, pa se u skladu s tim mogu proglasiti “solidnim oblicima liječenja” fobija i ispitne anksioznosti te “vjerojatno djelotvornim oblicima liječenja” PTSP-a (posttraumatskog stresnog poremećaja), straha od javnog nastupa i depresije. Tri četvrtine sveukupnih postojećih istraživanja objavljeno je u tijeku četiri godine prije njegove revizije 2012., što upućuje na to da se energetska psihologija ubrzano razvija i da je popis bolesti kod kojih ona djeluje sve veći.

Deseci studija danas pokazuju djelotvornost tapkanja kod raznovrsnih poremećaja i problema. Podroban prikaz tih radova može se naći na mrežnoj stranici http://www.thetappingsolution.com/research

Ove studije jasno pokazuju djelotvornost EFT-a kod nekih od najtežih problema s kojima se suočavamo kao ljudi: PTSP, traume, fobije i još mnogo toga. Ako tapkanje djeluje tako dobro na najteže probleme, tada je jasno – a to ću dokazati nadalje u knjizi – da može biti jednako učinkovito, ako ne i učinkovitije kod ‘manjih’ problema kao što su poteškoće u odnosima, s gubitkom težine, opterećujuća uvjerenja i novčani problemi.

Onkraj granica znanosti i stručnih istraživanja: činjenice kojem opažamo

Iako me oduševljava što razvojem nedavnih istraživanja dolazi do potvrde onoga što mnogi od nas već dugo znaju, naime, da tapkanje doista djeluje, smatram da je važno istaknuti kako moramo gledati dalje od specifičnih stručnih istraživanja, koja su skupa i koja se vrlo teško izvode, te se osloniti na drugu moćnu sastavnicu istine: činjenice koje se opažaju. U tom se području EFT pokazuje doista izvrsnim. Tisuće studija slučaja, koje su pisali sami pojedinci te praktičari, nedvojbeno dokumentiraju rezultate. Ostatak ove knjige se, u dijelovima gdje iznosim vlastita iskustva te iskustva drugih praktičara, pridružuje sve brojnijem mnoštvu dokaznih podataka.

Vi možete promijeniti svoj mozak

Da bismo dublje istražili zbog čega je tapkanje tako uspješno u rješavanju fobija, anksioznosti, PTSP-a i drugih poteškoća vratit ćemo se na limbički sustav. Kod tapkanja se ne događa tek zaustavljanje reakcije stresa, nego i to da kombinacija stimuliranja aku-točaka dok osoba misli na sporni događaj ili problem ujedno ponovno uvježbava ono što nazivamo limbičkom reakcijom.

Učenje limbičkog odgovora ispočetka temelj je psihološke tehnike pod nazivom terapija izlaganja, koju je u osnovi dr. Callahan primijenio u Marynu slučaju. S vremenom je postigao to da je mogla prići bazenu, zatim je močila noge u vodi. Tako ju je postupno izlagao izvoru fobije.

U ovoj se terapiji osoba izlaže in vivo (tj. u stvarnoj situaciji, kao što je Mary bila u bazenu) ili zamišljanjem prizora, odnosno događaja koji izaziva limbički poticaj ili predstavlja ‘okidač’ za reakciju. No ovakva vrsta konvencionalne terapije izlaganjem često vrlo sporo djeluje. U Marynom je slučaju nakon godinu i pol dana razina anksioznosti za vrijeme in vivo tretmana i dalje bila visoka, pa je zbog toga trpjela jake glavobolje.

Kad tapkate istovremeno se prisjećajući neugodnog prizora iz djetinjstva ustvari izvodite modificiranu verziju terapije izlaganjem. Izlaganje se zbiva dok mislite o prizoru koji u vama izaziva neugodu. Limbički se sustav tapkanjem često vrlo brzo ponovno nauči drukčijem pristupu. Evo kako to izgleda: Kad mislite na nešto što kod vas izaziva tjeskobu ili druge neugodne osjećaje, ta pomisao pokreće zvono za uzbunu u amigdali. Tapkajući u trenutku pokretanja reakcije “bori se ili bježi” odašiljete poruku da se amigdala može deaktivirati unatoč tome što je prijeteća misao i dalje prisutna. Budući da ponavljate tapkanje, hipokampus dobiva poruku: ovo što je prethodno označeno kao ‘opasno’ ustvari ne predstavlja nikakvu prijetnju.

Zašto se fokusirati na negativno?

Jedno od pitanja koje mi ljudi često postavljaju kad im predstavljam proces tapkanja glasi: “Zašto tapkamo na negativne misli? Ne želim misliti na ono što je negativno! Što je s onim zakonom da ‘ono na što misliš tim činom samo postaje sve jače…’?”

Odlično pitanje. Potpuno mi je jasno zbog čega ga ljudi postavljaju. Ali u stvarnosti te su takozvane negativne misli doista prisutne, bili vi njih svjesni ili ne. Poput one hrpe računa koje gurnete u ladicu zato što ih sada ne želite gledati: oni su i dalje tu… i čekaju da ih platite! Naše neprorađene emocije, vjerovanja i traume i dalje djeluju na naš život i njime upravljaju. Moramo im se posvetiti – uočiti ih, priznati da su tu i proraditi ih – želimo li ih pročistiti.

Nije riječ o tome da se ustrajno bavimo negativnostima, samo se usredotočujemo na njih na neko kraće vrijeme. Tapkanje se bavi problemom i raščišćuje ga. Nakon toga možemo krenuti dalje na pozitivne ideje, nadahnuća i afirmacije.

Umjesto da emocije na koje tapkamo nazivamo ‘negativnima’ možemo ih nazvati ‘istinom’. One su istina o tome kako se upravo sada osjećate, one su istina o tome što se dogodilo, one su istina o tome u što vjerujete. Istražujete istinu da biste vidjeli kako biste je mogli promijeniti u istinu koja vas čini snažnijima.

Amigdala nauči da ne treba podizati uzbunu: vi ostajete smireni, a hipokampus ovo iskustvo sada svrstava među iskustva koja ne izazivaju prijetnju. Hipokampus je struktura u limbičkom sustavu koja nadzire kontekstualne asocijacije. Događaj ili situacija koja je prethodno unosila nemir sada se pohranjuje kao ‘ništa strašno’. Stoga, kad sljedeći put pomislite na okidač ili se s njim susretnete, amigdala neće oglasiti uzbunu, a vi nećete biti prisiljeni pribjeći reakciji stresa.

Često čujem da klijenti nakon obavljena tapkanja na određeni problem kažu kako se “više jednostavno ne mogu s njim poistovjetiti”. Sjećanje je i dalje tu, ali nema nijedne snažne emocije koja se veže uz taj problem. Razlog je taj što je limbički sustav prerasporedio sjećanje na neutralan, a ponekad čak i pozitivan način.

Znanstvenici pretpostavljaju da se ovakvim ponovnim uvježbavanjem i poučavanjem limbičkog sustava na novu reakciju mijenjaju živčani putovi u mozgu, odnosno da se uvjetovane veze i putovi straha u amigdali eliminiraju. To je sukladno nedavnim znanstvenim otkrićima u području neuroplastičnosti mozga, naime, moždane veze nisu trajne, one se mogu mijenjati. Pojednostavljeno rečeno, vi možete razviti nove načine razmišljanja i doživljavanja svijeta. Ne morate ostati vezani uza svoje stare, uvriježene svjetonazore. Kao i Mary, i vi se možete riješiti strahova, misli i sjećanja koji vas čine slabima.

Tapkanjem se mogu promijeniti bolne uspomene, kao i usmjerenost na neki njihov poseban dio. Ljudi s kojima sam radio tapkali su na negativna iskustva iz djetinjstva, a zatim su znali reći: “Kad vizualiziram svoju obitelj u vrijeme djetinjstva sada ih sve zapravo vidim kako mi se smiješe i sjećam se svih lijepih zajedničkih trenutaka.” Jesmo li izmijenili prošlost, promijenili njihova sjećanja? Naravno da nismo. Ali jesmo očistili emocionalnu traumu i susljedni fokus na negativna iskustva. Kad se to dogodi, pozitivna iskustva, koja su oduvijek bila tu, mogu izroniti na površinu.

Savjet za tapkanje: Zašto tapkati?

Ako vam preoblikovanje neadekvatnih veza u mozgu ili promjena u biološkom ustroju ne predstavlja dovoljnu motivaciju da počnete tapkati, promislite o negativnim utjecajima učestalih stresnih reakcija na vaše zdravlje. Ne pročistite li ih tapkanjem ili nekom drugom tehnikom, emocije povezane s potresnim događajima, iskustvima ili mislima i dalje će u vama okidati stresnu reakciju, možda i mnogo puta tijekom dana. Brojne su studije pokazale štetne posljedice takva stresa na tijelo.

“Jedan od najvažnijih epigenetičkih utjecaja je stres.” – tvrdi dr. Dawson Church. “Danas je poznato da emocionalna trauma nastala zbog stresa utječe na izražavanje više od tisuću gena, među koje se ubrajaju i mnogi koji djeluju na starenje i obnavljanje stanice.”

Autor: Ratko Martinović
Izvor: Blogosfera