Os Uma
Autor: Anthony de Mello

Riječ je o onome što su nam svi mistici do sada pokušavali reći. Ne kažem da „ja“ neću upasti u uobičajene obrasce jer je to način na koji smo uvjetovani. No, postavlja se pitanje je li moguće živjeti životom u kojem biste bili potpuno sami i ne ovisiti o nikome?

Svi ovisimo jedni o drugima zbog mnogih stvari, zar ne? Ovisimo o pekaru, mesaru, izrađivaču svijeća. Međuovisnost. I to je u redu! Tako smo postavili društvo i za dobrobit sviju ovisimo o raznim funkcijama raznih ljudi kako bismo bolje djelovali i živjeli učinkovitije (barem se tome nadamo). No ovisiti o nekome psihološki, ovisiti o nekome emocionalno, što to znači? To znači da moja sreća ovisi o drugom ljudskom biću.

Razmislite o tome. Jer, ako razmislite, sljedeća stvar koju ćete učiniti, svjesno ili ne, jest ZAHTIJEVATI od drugih ljudi da pridonose vašoj sreći. Nakon toga slijedi naredni korak: strah, strah od gubitka, strah od otuđenja, strah od odbijanja, uzajamna kontrola. Savršena ljubav ne poznaje strah. Gdje je ljubav tu ne postoje zahtjevi, očekivanja, ovisnost. Ne zahtijevam da me usrećujete, moja sreća ne leži u vama. Kad biste me napustili, ne bih se sažalijevao; neizmjerno uživam u vašem društvu, ali ne prianjam uz to.

Uživam u tome na osnovu ne-prianjanja. Ono u čemu doista uživam niste vi; to je nešto veće od vas i mene. To je nešto što sam otkrio, neka vrsta simfonije, orkestra koji svira jednu melodiju u vašoj prisutnosti, no kad odete, svirka ne staje. Kad upoznam nekog drugog, svira druga melodija koja je također očaravajuća. A kad sam sâm, nastavlja svirati. Repertoar je velik i svirka nikad ne prestaje.

To je bît buđenja. To je također i razlog zbog kojeg nas se može hipnotizirati, isprati nam mozak, uspavati nas. Čini se kao zastrašujuće pitanje, ali možete li reći da me volite ako prianjate uz mene i ne puštate? Ako me ne puštate da postojim? Možete li reći da me volite ako sam vam potreban emocionalno ili psihološki da biste bili sretni? To se sudara s univerzalnim učenjem svih svetih spisa svih religija i svih mistika. „Kako to nismo shvaćali sve ove godine,“ opetovano se pitam. „Kako to još nismo uvidjeli?“ Kad u svetim spisima čitate o tim radikalnim temama, počinjete se pitati: Je li taj čovjek lud? No, nakon nekog vremena počinjete misliti da su ludi svi ostali. „Ako ne mrziš svoje roditelje, braću i sestre, ako se ne odrekneš svega što posjeduješ, ne možeš biti moj učenik.“ Morate napustiti sve.

Ne odreći se fizički, to je lako. Kad napustite iluzije, u najmanju ruku se suočavate sa stvarnošću i, vjerujte mi, nikad više nećete biti usamljeni. Ljudsko društvo ne iscjeljuje samoću. Samoću iscjeljuje kontakt sa stvarnošću. O, o tome mogu reći mnogo toga. O kontaktu sa stvarnošću, odbacivanju iluzije i kontaktu s nečim stvarnim. Bez obzira o čemu je riječ, to nema svoj naziv. To možemo upoznati samo ako odbacimo ono nestvarno. Usamljenost možete upoznati samo kad napustite prianjanje, ovisnost. No, prvo to morate vidjeti kao nešto poželjno. Ako to nije poželjno, kako da se tome uopće približite?

Razmislite o svojoj samoći. Bi li je ljudsko društvo odagnalo? Ono bi samo poslužilo kao oblik odvlačenja pažnje. Unutra je praznina, zar ne? A kad praznina izbije na površinu, što radite? Bježite od nje, palite TV, radio, čitate knjigu, tražite društvo, zabavu, odvlačenje pažnje. Svi to čine. Danas je to veliki posao, organizirana industrija koja će nam odvlačiti pažnju i zabaviti nas.

Izvor: De Mello Spirituality Center

Anthony De Mello rođen je 1931. godine u Bombayu u Indiji. Studirao je filozofiju u Barceloni (Španjolska), psihologiju u Chicagu (SAD) i duhovnost na Sveučilištu Gregoriana u Rimu (Italija). Tijekom svoga života vodio je mnoge terapijske tečajeve u kojima je sjedinjavao iskustva iz psihologije i duhovnosti. Umro je 1987. godine u New Yorku. Njegove knjige prevedene su na sve vodeće svjetske jezike, uključujući i hrvatski. Prenosimo vam neke isječke iz njegovih knjiga uz posebnu dozvolu De Mello Spirituality Centra.