Os Uma
Piše: Irena Dujmušić

Usred šuma, planina, polja i sela indijske države Madhya Pradesh stoji iznimno dugačak “raisenski zid”, struktura koja evocira više pitanja nego odgovora.

Masivni zid u okrugu Raisen predstavlja detektivski roman, slagalicu i lekciju iz povijesti, i sve to odjednom. Stoji ravno u nekim dijelovima, divlje vijuga u drugima, zaustavlja se ili odvaja gdje se najmanje očekuje. Poznavatelji povijesti nazivaju ga “Veliki indijski zid”, za što ga svakako kvalificira najmanje 80 kilometara dužine, iako mnogi njegovi dijelovi tek trebaju biti iskopani. Ukoliko se ova tvrdnja pokaže zaista točnom, bit će to drugo najduže utvrđenje na svijetu, odmah nakon kineskog zida. Lokalni mještani ga jednostavno nazivaju “diwaal ‘, strukturom koja se nalazi na kraju njihovog sela i u njihovoj svijesti, od pamtivijeka.

Gdje god se proteže ovaj zid, pojavljuju se iznenađenja. Otkrivaju se ruševine davno napuštenih nastambi iveličanstvenih hramova, fragmenti skulptura, bunari, ribnjaci i još štošta. Stručnjaci kažu da su samo zagrebali površinu tajni povezanih s ovim zidom.

Jedan od entuzijasta koji proučavaju ovu strukturu je i lokalni farmaceut iz Raisena, Rajeev Chaubey, koji je fasciniran zidom otkada je čuo za njega 1980-te. Prije nekoliko godina, u njegovu je trgovinu ušao pustinjak Sukhdev Maharaj, koji je na Chaubeyovu priču o zidu spomenuo da se jedan dio zida nalazi kraj njegovog prebivališta na rubu džungle te da je i on zainteresiran za proučavanje.

Neobičan masivni zid proučava i umirovljeni arheolog Narayan Vyas koji navodi kako nisu pronađeni nikakvi natpisi ili bilo što što bi moglo povezati zid s nekim vladarom ili periodom. Sama struktura nudi malo tragova. Zid je izrađen od velikog, otprilike jednakog lokalnog kamenja koje se uklapa poput lego kockica, bez ikakvog veziva, što ukazuje na neku vrstu planiranja. Na mjestima gdje su pronađene stepenice, oni su izgrađene bez iznimke na istoj strani zida, ukazujući na ‘unutrašnju’ zonu. Dobro očuvani dijelovi pokazuju ravni gornji dio dovoljno širok za hodanje, vidikovce, drenaže i niše za skrivanje ljudi i oružja. Raghavendra Khare, astrolog koji se pridružio Vyasu u istraživanju smatra da je moguće da se radi o vojnom bedemu, i postavlja pitanje što su ti ljudi pokušavali zadržati van zidina, u džungli u sred ničega?

Možda je lakše doći do odgovora ako se uzme u obzir da to područje nije uvijek bilo šumovito. Vyas procjenjuje da relikvije hrama i zid datiraju iz 10. ili 11. stoljeća, kada su klanovi ratnika vladali srcem Indije. Pretpostavlja da zid označava granice Parmar kraljevstva, pozivajući se na Rajpute koji su vladali zapadno-središnjom Indijom između 9. i 13. stoljeća. Zidom su vjerojatno obilježili svoj teritorij kako bi se obranili protiv Kalachurisa, klana koji je utvrdio svoje područje u blizini.

Sve što je do sada pronađeno vodi ka jednom zaključku, i potreban je tek jedan čvrsti dokaz da se potvrde pretpostavke istraživača, a to su da se radi o ostacima 1000 godina starog carstva. Na žalost, za sada se ne vode službena istraživanja od strane ASI, Arheološkog istraživačkog centra za arheologiju i zaštitu kulturne baštine Indije, već sve informacije dolaze od lokalnih entuzijasta.

Izvori: Hindustan Times, The Huffington Post