Os Uma
Autor: Irena Dujmušić

Drevna praksa tetoviranja Maora s Novog Zelanda je nakon kolonizacije od 1840. godine počela nestajati, no sada doživljava svoj pravi preporod. Tā moko ili jednostavno moko, je zapravo vizualni jezik koji se smatra fizičkom manifestacijom pravog identiteta neke osobe. Vjeruje se da svatko nosi svoj moko iznutra, u neposrednoj blizini srca, a kada se osoba osjeća spremnom, majstor tetovaže će ga jednostavno izvući na površinu.

Prilivom engleskih doseljenika, Maori su potisnuti sa svoje zemlje i asimilacija je počela. Novi zakoni su zabranili rad maorskih šamana tohunga, majstora mnogih vještina i čuvara tradicije, a djeca nisu smjela govoriti materinji jezik u školi. Do 1970-tih, moko je gotovo nestao, svega nekoliko starijih žena je imalo moko, a preostale su se tetovaže počele poistovjećivati s kriminalom i bandama, odnosno s nezadovoljnim urbanim Maorima. Pozitivne promjene su počele tijekom 1980-ih, s poticanjem oživljavanja maorskog jezika i kulture, a u posljednjih nekoliko godina došlo je i do oživljavanja drevne prakse Tā mokoa.

Povijest Tā mokoa

Moko su na Novi Zeland donijeli Maori iz svoje istočne polinezijske domovine, a implementacija i metode koje se koriste su slične onima u drugim dijelovima Polinezije. U pred-europskoj Maori kulturi, većina visoko rangiranih osoba imala je moko, a oni bez ove tetovaže su se smatrali osobama nižeg socijalnog statusa. Tā moko tetoviranje je predstavljalo važnu prekretnicu između djetinjstva i odrasle dobi, te se obavljalo uz razne obrede i rituale, a osim što moko signalizira status i položaj, prakticira se i zbog privlačenja suprotnog spola. Tradicionalno su ga izvodili tohunga Tā moko, odnosno šamani specijalizirani za izvođenje moko rezbarija, a danas to obavljaju moko umjetnici. Potonji s dubokim razumijevanjem tradicijskih vrednota stvaraju jedinstvene dizajne, izbjegavajući pri tome neprimjereno korištenje tradicionalne simbolike. Upravo su ti kvalitetni radovi umjetnika koji su strpljivo istraživali znanje i vještine svojih predaka rezultirali obnovljenim interesom za moko među današnjim Maorima.

Jedna legenda priča o tome kako su Maori počeli s ovom praksom:

Jednog dana su poglavicu Maora, Mataora, posjetili mladi ljudi iz Rarohenga (podzemlja). S njima je bila i Niwareka, kći vladara podzemlja Uetonga u koju se Mataora zaljubio. Vjenčali su se i bili sretni zajedno sve do dana kada je Mataora postao ljubomoran i kada je udario Niwareku. Zbog toga se ona vratila kući u podzemni svijet. Mataora je tugovao zbog svojih postupaka i otišao je do kuće Uetonga kako bi je vratio. Uetonga je izvodio tetoviranje i pristao je da stavi tetovažu na Mataora, čije je lice bilo samo obojano. Tijekom tetoviranja, Mataora je pjevao o svojoj patnji i potrazi za Niwarekom u podzemlju, koja je najzad čula ove vijesti i odlučila je da mu se vrati.

Mataora je dobio dopuštenje da se vrate u gornji svijet, a njegove su tetovaže služile kao podsjetnik da izbjegava zlo iz gornjeg svijeta.

Moko je duboko osoban proces, koji može potrajati mjesecima. Tradicionalno se izvodi rezbarenjem, što ga razlikuje od običnog tetoviranja iglom, a simboli se urezuju uz pomoć posebnog alata uhi, dlijeta izrađenog od kosti albatrosa, te malja od maira drveta. Rezbarije se obilježavaju prirodnim pigmentom. Crna se boja primjerice dobivala od izgorenog drveta, a svjetlije boje od gusjenica ili od Carui smole i nekih drugih biljaka. Svako je plemensko područje koristilo različite pigmente koji su se spremali u ukrašene posude oko. Pigmenti su se čuvali kao obiteljske dragocjenosti, i često su se zakapali kada se nisu koristili.

Tā moko je daleko više od obične tetovaže, to je poput povijesti postignuća jedne osobe, svojevrsni rezime. Osim što je u drevno doba predstavljao status u plemenu, moko služi i kao podsjetnik ljudima o njihovoj odgovornosti u životu. Sadrži razne poruke predaka koje su specifične za onoga tko ga ima i koje pričaju priču o njegovoj ili njenoj obitelji i plemenskoj pripadnosti. Maorski pisac i akademik dr. Ngahuia Te Awekotuku, profesor psihologije na Sveučilištu Waikato, objašnjava složenost moko poruke danas: “Tā moko danas je mnogo više od modnog izričaja, pukog prolaznog hira. Radi se o tome tko smo i od koga potječemo. O tome kamo idemo i kako ćemo izabrati tamo doći. Radi se o zauvijek, o vječnosti.”

Simbolika mjesta tetoviranja

Moko nose i muškarci i žene, a primjenjuje se na licu, stražnjici (raperape) i bedrima (puhoro) kod muškaraca, te na bradi (kauae), usnama (ngutu) i ramenima žena. Ne postoji skup obrazaca moko simbola, a njegovo značenje ovisi o položaju na licu. Lijeva strana lica se odnosi na povijest oca, a desna na povijest majke. Svi simboli imaju svoje značenje, a obično nose plemensku vezu koja govori o porijeklu i priči nosioca. Moko je vizualni jezik koji povezuje nosioca s njegovim whakapapaom (rodoslovljem).

Kod muškaraca, tetoviranje stražnjice i zadnjeg djela nogu je povezano s estetikom i senzualnošću, te ima ulogu naglašavanja oblina i povećanja tijela. Za razliku od toga, moko na glavi je izričito izražavanje maorskog identiteta. Vjeruje se da je glava najsvetiji dio tijela te moko na licu izražava neporecivu izjavu o samom sebi, o vlastitom integritetu.

Vrlo se detaljno određena mjesta na glavi koja će prikazivati određene značajke i one u cijelosti služe za identifikaciju te osobe. Tako centar čela (ngakaipikirau) označava opći rang te osobe. Područje ispod obrva (ngunga) označava njegov položaj dok je područje oko očiju i nosa (uirere) određeno pod-plemenskim statusom. Sljepoočnice (uma) su za prikaz detalja bračnog stanja, a površina ispod nosa (raurau) prikazuje njegov službeni potpis. Obrazi (taiohou) pokazuju prirodu posla osobe, brada (wairua) njegov ugled, a područje čeljusti (taitoto) označava status rođenja.

Žene također nose moko, na licu, a može biti na čelu, nosnicama, iznad gornje usne ili vratu, no ponajviše se nosi na bradi. Oživljavanje ove tradicije je zaista uočljivo posebno kod žena. Prošle godine, 2016., Nanaia Mahuta postala je prvi član parlamenta u svijetu koja ima moko kauae. Ova 46-godišnjakinja je ušla u povijest ne samo zbog odluke da svoj maorski identitet lica objavi u političkoj areni, već i kao dio oživljavanja ove kulture kod žena. Ona opisuje: “Bilo je nekoliko događaja u mom životu, i osjećala sam se da je ispravno da ih označim na način koji je pozitivna izjava o mom identitetu. O tome tko sam ja, odakle dolazim i o doprinosu koji želim i dalje činiti. Kad sam to učinila, osjetila sam nevjerojatnu mirnoću. Osjećala sam se kao da je oduvijek tu.” Njezin moko obilježava godišnjicu smrti njezina oca, a ukomponirao je i tradicionalne rezbarene uzoraka njenog plemena, Ngāti Maniapoto. Uz to, ona je željela inspirirati svoju trogodišnju kćer. Kada se Nanaia prvi put pojavila s mokom u parlamentu, emocije su se uzburkale: “Osjećao se ogroman ponos drugih Maori žena. I vrlo zanimljivo, ljudi su me počeli skroz drugačije doživljavati. To je kulturalni marker, koji jasno kaže da na svom radnom mjestu predstavljam određeni način razmišljanja.”

Na sličan način razmišljaju mnoge žene, pa i one starije, koje se nakon polovice svoga života odlučuju na moko kauae. Jedna od njih, Benita Tahuri kaže da je oduvijek o tome razmišljala: “Uvijek sam iznutra znala da želim, i nakon što sam prošla mnoge životne promjene, izazove i promišljanja, znala sam da je to prava stvar za mene. Moj moko govori o ozdravljenju, razmišljanju, osnaživanju i identitetu. Moko kauae je kraj putovanja.” Objašnjava i kako mnogi misle da ne može svatko imati moko, da ga se mora zaslužiti, no ona smatra da je to prirođeno pravo svakog Maora. Svatko tko osjeća da treba imati moko, treba ga staviti, a to su mišljenje prihvatile i njene kćerke.

Osim tradicije i obilježavanja procesa, moko može sadržavati i snažnu poruku, pa mnogi uklapaju više značenja odjednom. Primjerice, mnogi koriste simbole poštenja i integriteta (Tika), vjerovanje u viši duhovni cilj (Pono) ili simbol ljubavi (Aroha). Ovakva simbolika poručuje da svatko treba voditi svrhovit život.

Sveti ritual tā mokoa

Zbog svetosti ove tradicije, oni koji su bili uključeni u ovaj proces nisu smjeli jesti rukama niti razgovarati s drugim ljudima tijekom obreda. Također nisu smjeli pokazivati bol, bez obzira što je proces rezbarenja vrlo bolan. Pokazivanje boli ili plakanje se smatralo slabošću. No, kako bi im se bol olakšala, proces je bio praćen glazbom, pjevanje, molitvom i mantranjem.

Kako je moko zapravo obilježavao prijelaz iz dječjeg u odraslo doba, on se koristio kao obred inicijacije i kod muškaraca i žena. Kod muškaraca je to bio znak spremnosti za dužnosti odraslih, poput braka, reprodukcije i borbe. Time se također isticala njegova privlačnost te su se prilikom izrade pjevale ceremonijalne pjesme o tome kako će mu žene htjeti služiti, nakon što primi moko. Za žene je to bio znak snage, plodnosti i ljepote, ali je označavao i njena prava. Ritual je izvodio tohunga Ta Moko s pomoćnikom, ujedno i učenikom. Cijela je ceremonija bila tapu, odnosno sveta.

Da bi osoba imala moko, morala je dobiti odobrenje svojih roditelja, članova plemena i starješina, a razmatranje je trajalo mjesecima. Ovako se podrobno razmatralo kako bi se osiguralo da onaj koji prima moko zaista shvaća pravi značaj, kako će to promijeniti njegov status u plemenu, kako će promijeniti njegov pogled na svijet i kako će pleme gledati na tu osobu. Ništa manje nisu bili važni trajnost i duhovna vrijednost. Svaki novi dizajn je morao biti odobren od strane svih, jer je govorio vrlo konkretno o pojedincu i njegovom odnosu prema plemenu. Pripreme za svečanost su uključivale post i vrijeme provedeno s obitelji u pjevanju molitvi, karakias. Moko se izvodio na ceremonijalnom tlu ili u kući osobe, a tome su nazočili članovi obitelji kako bi održali svetost postupka kroz karakias.

Obred su izvodili tohunge, plemenski šamani, koji su bili majstori raznih vještina, vjerskih i drugih. Tu se podrazumijevaju i iscjelitelji, nautičari, klesari, graditelji, učitelji i savjetnici. Njihov je rang bio vrlo visok, te su često stanovali zasebno i primali su puno darova. Obično se onaj koji je bio i iscjeljitelj bavio i tetoviranjem i često je njegova odluka prevladavala u tome koji će se moko raditi i tko je za njega spreman. Zbog njihove uzvišenosti, očekivalo se da budu oslobođeni od bilo kojih drugih dužnosti ili odnosa s drugim osobama, a ta su ograničenja služila kako se njihova duhovnost i sposobnost komuniciranja između duhovne i svjetovne sfere ne bi narušila. Moguće je i da su se za takvu svrhu koristili nekim enteogenima, no ti su podaci izgubljeni zbog Zakona iz 1907. godine koji je zabranio svaku praksu tohunga kako se ljudi ne bi “izlagali lakovjernosti i praznovjerju”.

Proces ozdravljenja je također bio vrlo važan, koristila se samo čista izvorska voda, Wai Maori, i smatrala se iznimno važnom za čišćenje. Koristio se i karaka list, za ublažavanje oteklina i sprječavanje infekcija, koji se i danas još koristi.

Ta moko se sve više koristi, kako raste svijest Maora o važnosti očuvanja vlastitog identiteta. Iako se danas većinom koriste modernije tehnike tetoviranja s iglom i tintom, još uvijek postoje pojedinci koji će se podvrgnuti tradicionalnoj tehnici rezbarenja. Dodaju se i neka nova obilježja, nova simbolika, ali koja se mora uklapati uz tradicionalnu. Sve u svemu, ohrabrujuće je vidjeti porast očuvanja tradicionalnih autohtonih izričaja diljem svijeta. Pomoću istraživanja tih vrednota u mogućnosti smo kompleksnije shvatiti tajne života i otkriti sve mogućnosti primjene drugačijeg načina života, što nam je i te kako potrebno u ovom modernom dobu u kojem život i čovjek pomalo gube smisao.