Os Uma
Autor: Irena Dujmušić

Danas se pojam šamanizam često koristi na općeniti način za opisivanje svih vrsta autohtonih ‘magijskih’ praksi u širokom rasponu kultura diljem svijeta. Također se projicira natrag u prošlost koju nikada nije ni imao, tako da možemo pronaći moderne knjige o svakakvim šamanizmima, čiji je često razvodnjen oblik prihvatljiv za zapadne tražitelje alternativne duhovnosti. No, prava izvorna srž šamanizma potječe iz Sibira i turskih govornih dijelova Mongolije, gdje se ova praksa održavala stoljećima, i gdje se sada nanovo oživljava. U tom svijetlu, dobro je znati sve činjenice vezane uz izvorni šamanizam, odakle potiče i koja je njegova svrha.

Danas znamo da je šamanizam prapovijesna tradicija koja datira još iz paleolitika. Špiljska umjetnost stara 30.000 godina pokazuje dokaze o šamanskim praksama, dok su predmeti korišteni u šamanskim ritualima pronađeni u materijalnim ostacima iz željeznog doba. Šamanizam se naziva najstarijim i univerzalnim izrazom religioznosti čovječanstva, a njegova prisutnost među lovcima / sakupljačima sugerira vezu s evolucijom mozga. U stvari, može se sigurno izjaviti da sve moderne svjetske religije imaju svoje podrijetlo u dugo zaboravljenoj šamanskoj praksi.

 

 

 

Znanstvenici su dokumentirali šamanizam diljem Azije, Tibeta, Oceanije, Švedske, Sjeverne i Južne Amerike, Srednje Europe i Afrike. Šamanska se praksa mijenjale diljem svijeta, no uloga šamana kao iscjelitelja i duhovnog vodiča je ostala ista još od kada su prvi ljudi sa Sibira prelazili Beringov tjesnac. Bili su to prvi iscjelitelji, učitelji i učenjaci.

 

 

Povijest otkrića sibirskog šamanizma

Krajem 16. i početkom 17. stoljeća, Rusi su kolonizirali područje Sibira, zbog obilja divljih životinja, čime se otvorio prostor za trgovinu životinjskom kožom i krznom. Prihodi ove trgovine su služili za poticanje ruskog gospodarstva i pristup stranoj valuti što je pomoglo u stvaranju ruskog carstva. Navala ruskih lovaca i trgovaca krznom drastično je utjecala na lokalno stanovništvo, koje se sastojalo od mnogih različitih plemena. Do 20. stoljeća domorodačka se populacija smanjila na oko 10% od ukupnog broja ljudi koji su živjeli u Sibiru. Zajedno s trgovcima krznom dolazili su i misionari, a kasnije i antropolozi. Prvi su bili zainteresirani za pokrštavanje autohtone populacije, dok su drugi željeli proučavati njihovu plemensku kulturu, duhovna uvjerenja i ritualnu praksu. Obje su ove skupine, zbog potpuno različitih razloga, bilježile i komentirale vjerske obrede plemenskih šamana. No najranije reference na magijske praktičare koji se mogu opisati kao šamani zapravo datiraju iz 13. stoljeća, kada su prvi zapadni putnici ušli u središnju Aziju. Primjerice, istraživač Marco Polo susreo se s iscjeliteljima koju su mogli dijagnosticirati bolesti primjenom proricanja. Polo kaže da su postali opsjednuti onim što je on opisao kao „vrag“, te da su ta bića govorila kroz njih.

Međutim, u 16. stoljeću su po prvi put detaljnije opisane šamanske aktivnost, od strane engleskog istraživača Richarda Johnstona. On je opisao kako je svjedočio prizoru gdje je plemenski svećenik koji je nosio životinjsku kožu udarao po bubnju „oblikovanom poput velikog sita” u „vražjim obredima”. Tijekom rituala bubnjar je pao u trans i zaposjeli su ga „zli duhovi”. Jedan drugi istraživač, Nicholas Witsen, je 1692. opisao „šamana” ili „Vražjeg svećenika”, koji je bio odjeven u bogato ukrašenu ritualnu odjeću, kako pjeva i udara u bubanj da bi privukao duhove. Svi su zapadni istraživači općenito, odražavajući katoličku kulturu iz koje potječu, smatrali šamane fanatičnim obožavateljima vraga  koji su svoje neuke sljedbenike prisiljavali na služenje zlim duhovima i demonima.

 

 

Porijeklo naziva i inicijacija za šamanski poziv

Značenje riječi „šaman“ je obavijeno jezičnom misterijom i postoje razna objašnjenja o porijeklu ovog naziva. Jedna teorija navodi da se radi o izvedenici iz drevnog kineskog pojma za budističkog svećenika ili redovnika. Druga navodi da riječ dolazi od ruske riječi i da se radi o tunguzijskoj riječi „Saman“, što bi trebalo značiti „onaj koji zna“.

Inicijacija za šamana se odvijala na nekoliko različitih načina. Osim nasljednog puta, ponekad su djeca, od strane duhova, bila izabrana u vrlo ranoj dobi ili čak rođenjem te su od njih dobivali upute putem vizija i snova. Mladi ljudi koji su pretrpjeli neku ozbiljnu bolest, bili introvertirani i poput sanjara ili su imali bilo kakav oblik mentalnog stanja ili invalidnosti, bili su smatrani prirodnim šamanima koje su duhovi posebno odabrali. U kasnijem životu, oni koji su osjećali snažan poziv da postanu šamani, povlačili bi se iz društva na udaljeno mjesto i prolazili kroz bdjenje tijekom kojega su pozvali duhove da ih kontaktiraju i poučavaju šamanizmu. Kada bi neku osobu zaista primio drugi šaman kao svog pomoćnika, provodio se formalni obred za inicijaciju. Kandidat je ponudio životinjsku žrtvu, pozvao duhove da mu pomognu u njegovom zadatku, prisegnuo bi lojalnosti svom šamanskom mentoru i prihvatio posebno ritualno znakovlje. Često su ove inicijacije uključivale traumatsku vizionarsku smrt i iskustvo ponovnog rođenja. Ponekad je to uključivalo putovanje u podzemni svijet, susrete s božanskim bićima i iskustvo rastavljanja te sastavljanja tijela.

Ritualna obilježja novog šamana odražavala su činjenicu da se radi o posebnoj osobi koja je drugačija od ostalih članova plemena. Sibirski šamani nosili su odore izrađene od životinjske kože i krzna, ukrašene vezom, perjem ptica, svilenim trakama, zvonima, malim zrcalima, nakitom koji predstavlja simbolične motive poput Stabla svijeta i raznovrsnih metalnih predmeta poput bakrenih diskova.

Pokrivala za glavu su bila konusnog ili šiljatog tipa, a radila su se od tkanine, krzna ili sobovog roga. Neki šamani nosili su čizme potkovane željezom, tako da bi lupivši nogom mogli otjerati zle duhove. Većina šamana nosila je ritualni bubanj sličan tradicionalnom irskom bodhranu. Izrađivao se od životinjske kože rastegnute preko drvenog okvira,  a ukrašavao se perjem i simbolima koji predstavljaju duhovna putovanja. Bubanj je bio vrlo važan i omogućavao je šamanima da prijeđu u područje duhova, a također je sadržavao i fokusirao duhovnu silu energije. Udarajući po bubnju, šaman je mogao privući duhove, ali i istjerati ih.

 

Razne uloge šamana

Duhovi su se morali poštovati inače bi zemlja postala neplodna, zbog čega bi životinje koje ovise o hrani nestale i na kraju bi svijet završio. Da bi se postigla ova bitna i vitalna ravnoteža između ljudi, prirode i duhovnog svijeta, potreban je stručnjak za magiju, a tu je ulogu preuzeo šaman. On ili ona su djelovali kao posrednici između čovječanstva i „Onostranog“, te kao čuvari kulturne i duhovne tradicije. Njihov posao uključivao je blagoslov, osobito novorođenčadi, obavljanje rituala zaštite, proricanje budućnosti, liječenje bolesnih, istjerivanje duhova i demona, nadgledanje pokopa mrtvih i općenito komuniciranje s duhovnim svijetom u ime plemena.

Iako su zapadnjaci koristili generički pojam šaman kako bi opisali sve plemenske praktičare magije, za svaku je potrebu djelovao šaman koji se specijalizirao za određenu praksu. Jedni od njih su pozivali i kontrolirali duhove, drugi su djelovali kao vidovnjaci, dok su ostali prakticirali „crnu magiju“, padali u trans kako bi putovali u drugi svijet, iscjeljivali uz pomoć narodne medicine te djelovali kao vodiči za mrtve i pogrebne obrede.

Šamanski iscjelitelji često su bili žene i one su se specijalizirale za zdravstvena pitanja vezana uz ljudsku i životinjsku plodnost, seksualnost i djecu. Bile su prepoznatljive po svojim suknjama od životinjske kože i vunenih šešira s jakim bojama. Umjesto ritualnog bubnja nosile su svilene lepeze i molitvene brojanice. Nažalost, kada je budizam došao do Sibira i Mongolije, mnogi su šamanske iscjeliteljice nemilosrdno proganjane od strane mizoginijskih svećenika. Zbog toga su njihova opsežna znanja o liječenju biljkama koje su koristile za prirodno iscjeljivanje bila u potpunosti izgubljena ili su preuzeta od strane budističkih iscjelitelja.

Druga okupacija ženskih šamana je da su bile primalje, a svoju su moć naslijedile od predaka sa ženske strane. Njihova je dužnost bila da u fizičkom smislu osiguraju da djeca na ovaj svijet dođu zdrava, no osiguravale su i duhovnu zaštitu od zlih utjecaja tijekom rođenja i djetinjstva. Neposredno nakon rođenja šamanska primalja bi prerezala pupčanu vrpcu i zatim pročistila novorođenče slanom vodom i vatrom. Na porođaju su smjele biti samo žene, a svaka od njih je mogla biti prisutna samo ako ju je primalja prethodno ritualno očistila vatrom i vodom. Tijekom prvih nekoliko tjedana djetetovog života bilo je vrlo važno izvoditi prave rituale kako bi se dijete zaštitilo sve dok mu duh nije bio u potpunosti utemeljen u materijalnom svijetu. Ako rituali nisu ispravno izvedeni onda bi se bebin duh mogao vratiti odakle je došao.

Kod muških šamana, neki od njih su bili oni koji su namještali kosti i oni su pozivali duhovne vodiče da im pomognu u njihovom iscjeljivanju. Uglavnom su popravljali slomljene kosti i pokidane ligamente, liječili bolove u leđima, kao i infekcije kože. Ovaj su dar nasljeđivali s muške strane obitelji budući da su se kosti ljudskog tijela smatrale duhovno muškom prirodom, pa su šamanski namještavatelji kostiju uvijek bili muškog roda.

U svom radu, većina je šamana imala pomoć od strane životinjskih saveznika odnosno duhovnih pomagača u obliku životinja. Ti su im entiteti pomagali u radu, ali su ih i podučavali. Na primjer, šamanske primalje su radile sa životinjskim duhom u obliku planinske lisice. Namještavatelje kostiju su podučavale zmije, a ostalim šamanima su pomagali sobovi ili vukovi za napad i uništavanje zlih duhova te gavrani za uklanjanje bolesti. Ostali važni pomagači životinjskoga duha bili su sove, divlje patke, guske, vjeverice, medvjedi, žabe, psi, galebovi i orlovi.

Jedan od najvažnijih i najcjenjenijih šamana je bio kovač. U svim kulturama diljem svijeta, od Europe do Afrike, kovač je imao središnju ulogu u plemenskom društvu i smatralo se da posjeduje snažne magijske osobine zbog svladavanja vatre i vještine rada s metalima. Kovači su imali važnu ulogu i u legendama i mitovima, a u Sibiru su šamani – kovači izrađivali i posvećivali ritualne metalne predmete koje su koristili drugi šamani. Odabrali su ih isključivo duhovi, a umjesto bubnja, za komunikaciju s duhovnim svijetom, koristili su svoje nakovnje.

Crni i bijeli šamani

Osim navedenih okupacija, šamani su također bili podijeljeni u dvije odvojene, ali ponekad preklapajuće kategorije – „crne“ ili „bijele“ šamane. Prvi su smatrani najmoćnijim i ponekad su bili poznati kao „ratnički šamani“ jer su se borili protiv zlih sila i konzultirali su ih kao vojne savjetnike. Svoju snagu su dobivali sa sjevera (vjerojatno Sjeverni pol ili Sjeverna zvijezda) i mogli ih se lako prepoznati jer su uvijek nosili crne haljine s vrlo malo, ako uopće, ukrasa. Osnovna je funkcija crnog šamana bila da se bavi demonima i mračnim bogovima te ih se angažiralo da proklinju neprijatelje i uništavaju njihove usjeve i stoku.

U ratno doba crni su šamani pomagali vojsci koristeći svoje okultne moći. U miru su imali pozitivniju diplomatsku ulogu kao politički savjetnici i poslanici te su nadgledali pripreme i potpisivanje ugovora uključujući se sa svojim ritualnim obredima. Crni šamani su izazivali jako strahopoštovanje, čak i nakon njihove smrti.  Nasuprot tome, bijeli šamani su svoju moć dobivali sa zapada, doma dobrohotnih božanstava i duhova. Djelovali su na plemenskoj razini gotovo isključivo kao iscjelitelji i proroci i imali su veze samo s dobrotvornim entitetima. Njihova je uloga bila ublažavanje ljutitih ili zlih duhova, njihovo istjerivanje te pomaganje plemenu da živi u skladu s prirodom i duhovnim svijetom. U tu svrhu, na fizičkoj razini, često su bili zaposleni u administrativnoj ulozi kako bi nadgledali plemenske poslove.

Yurt, Stablo Svijeta i duhovni let

U sibirskom, i posebno mongolskom šamanizmu, yurt, tradicionalno prebivalište izgrađeno od okvira od drvenih stupova prekrivenih životinjskim kožama te rupom za dim na sredini krova, predstavljalo je mikrokozmički model Svemira. Zbog toga se svo kretanje unutar yurta provodilo, ako je bilo moguće, u smjeru kazaljke na satu ili u smjeru kretanja Sunca. To se također odnosilo na tradicionalni smjer kretanja korišten u šamanskim ritualima i plesovima. Središte yurta, gdje je gorjela vatra u ognjištu i rijetko se gasila, simbol je stvarnog središta svijeta ili svemira. Stup dima koji se dizao iz vatre i izlazio iz yurta kroz središnju dimnu rupu bio je simbol axis mundi –  Centra svijeta. To povezuje podzemni svijet s nebom i završava na sjeveru i sjevernoj zvijezdi oko koje se sve ostale zvijezde vrte na noćnom nebu.

Šamani su vjerovali u postojanje tri svijeta koja su zajedno povezana pomoću Stabla Svijeta ili Stablom Života. Postoji dakle niži ili podzemni svijet u kojem žive mrtvi koji čekaju reinkarnaciju, srednji svijet ili Srednja Zemlja, materijalna razina postojanja u kojoj se utjelovljuju ljudske duše i gornji svijet ili Nebo, prebivalište bogova. Brojni ne-ljudski duhovi također nastanjuju svaki od ova tri svijeta. Šaman može pristupiti svim svjetovima kada postigne trans, pomoću putovanja duše. Njegovo se duhovno tijelo uzdiže u stupu dima i prolazi kroz otvor na krovu yurta.

Šamani također mogu letjeti kad njihov duh putuje, bilo da uzimaju oblik ptice ili jašući na leđima letećih jelena, konja ili nekih drugih velikih životinja. Ponekad posjećuju duhovni svijet uzdižući se Stablom Svijeta ili putujući dugom. Ovo je još jedan simbol koji se nalazi u sjevero-europskom paganstvu gdje most od duge povezuje Midgard (Srednju Zemlju) s Asgardom, kraljevstvom bogova.

Jedna od metoda koje su koristili sibirski šamani da bi postigli stanje transa i duhovnog putovanja bile su halucinogene gljive amanita muscaria odnosno gljiva Muhara. Poznata je po tome da može otvoriti „pukotine između svjetova“, a eksperimenti iz 20. stoljeća koje su provodili etonomolozi Gordon i Valentina Wasson otkrili su etenogene osobine ove najpoznatije od „svetih“ gljiva. Šamani su ih uzimali u malim količinama ili su pili urin sobova koje su hranili muharom, kako bi došli u kontakt s duhom biljke, koji se pojavljivao kao mala gljive s očima, rukama i nogama.

U šamanizmu se smatra da duhovni svijet nije posve odvojen od materijalnog. Postoje posebna mjesta u prirodnom ambijentu – sacra loci – gdje se ova dva područja susreću, dodiruju i povezuju. To može biti sveta planina ili brdo, kamen, rijeka, jezero, šuma ili bilo koji prirodni orijentir. Dok šaman može lako pristupiti ovakvim prolazima ili portalima, „obični“ ljudi često nisu svjesni njihovog postojanja ili, ako su osjetljiviji, osjećaju da su takva mjesta drugačija. Sablasna mjesta, bilo prirodna mjesta u krajoliku ili građevine, povezane s folklorom, paranormalnim pojavama i natprirodnim ukazanjima su obično duhovni prijelazi.

Prema šamanističkom uvjerenju, svi neživi objekti su naseljeni ili zaposjednuti duhovnom energijom ili silom koja kontrolira njihovu okolinu. Poučavali su da živa bića, osobito ljudska bića, mogu imati više od jednog duha koji nastanjuje njihovo fizičko tijelo. Mnogi su prihvatili da ljudi imaju eterični, astralni ili duhovni duplikat, koji se putem transa ili duhovnog putovanja može projicirati i putovati u Drugi svijet. Šamani su vjerovali da duša ljudskog bića prebiva u sferičnom ili ovoidnom energetskom polju koji okružuje svakoga od nas. To je energetsko polje koje su napadali demoni ili crni šamani i na taj su način mogli uzrokovati bolest ili smrt. Zadatak bijelih šamana je bio ispraviti neravnotežu zacjeljivanjem oštećenog energetskog polja i, ako je moguće, dovesti do potpunog ozdravljenja.

Budizam i istrebljivanje šamanizma

Unatoč ranom dolasku lovaca i trgovaca krznom u Sibir i Mongoliju, šamanizam je preživio. Međutim, u 16. stoljeću, Mongolski vladar zvan Altan Khan pozvao je tibetansku budističku misiju u zemlju. Njegovi su motivi bili politički, htio je konsolidirati svoju poziciju kao vrhovni plemenski vođa tvrdeći da je reinkarnacija velikog Kubla Kana. Budisti su se složili priznati njegovu tvrdnju i zauzvrat je Khan dao vođi budističkoga reda duhovni naslov Dalaj Lama koji postoji i danas. Kao posljedica toga, donesen je zakon kojim se zabranjuju šamanski obredi i kojim se budističkim svećenicima dodjeljuje poseban status u društvu i povlastice koje nisu bile dodijeljene šamanima. U 17. stoljeću mongolski vladari pokušali su u potpunosti iskorijeniti šamanizam. Crni bratstvo šamana odbilo se pokoriti novoj religiji te su mnogi od njih ubijeni. Neki od bijelih šamana su se prilagodili što je dovelo do stvaranja takozvanog žutog šamanizma koji je podvrgnut nadzoru Lame i kombinaciji šamanskih vjerovanja i praksi s tibetanskim budizmom. Tijekom 18. stoljeća budistički, pravoslavni i muslimanski misionari pokušali su autohtonu populaciju preokrenuti na svoju religiju i suprotstavljali su se praksi svih suparničkih religija. Začudo, s obzirom na njihovu modernu miroljubivu i pacifističku sliku, budistički redovnici bili su najgori u tom smislu, lovili su šamane, tukli ih i uništavali njihova sveta mjesta. Ruska pravoslavna crkva prisilila je poganska plemena na prihvaćanje krštenja i zatvarali su svakoga tko se usudio prakticirati šamanske obrede.

Unatoč ovom vjerskom progonu, šamanizam je preživio prisilne pretvorbe i nastavio se potajice u udaljenim ruralnim područjima. Ponekad su šamanski elementi uklopljeni u oblik narodnog kršćanstva koji je cvjetao unatoč cenzuri svećenika. Ovaj je pokret stvorio hibridne sekte koje su štovale neke svece i crkvene proslave. Nakon boljševičke revolucije 1917. godine, šamanizam je nakratko oživio jer je moć i utjecaj pravoslavne ruske crkve i budizma u Sibiru oslabila. Međutim, s početkom krvavog staljinističkog režima dvadesetih godina 20. stoljeća, nova politika poljoprivrednog kolektivizma izazvala je drastične promjene u sibirskom društvu. Sovjetski komunisti smatraju šamane kao primjer primitivnog praznovjerja i osuđeni su kao neprijatelji države. Postoje strašne priče o agentima KGB-a koji bacaju šamane iz helikoptera kako bi dokazali njihovim sljedbenicima da ne mogu letjeti. 1980. godine središnja vlada u Moskvi tvrdi da je šamanizam izumro.

Kad je profesor Ronald Hutton sa Sveučilišta u Bristolu posjetio Sibir početkom osamdesetih, stručnjaci te oblasti su mu rekli da više nema šamana i da je šamanizam izumro. Isprva je to prihvatio, no kasnije je shvatio da su mnogi bivši šamani uspjeli preživjeti pogrome. S kolapalom sovjetskog komunizma došlo je do obnavljanja tradicionalne kulture među etničkim narodima bivšeg SSSR-a. Profesor Hutton opisao je susret nekih britanskih glazbenika koji su posjetili Sibir 1997. godine s osobom koja je tvrdila da je nasljedni šaman. Rekao je da je naslijedio svoje moći i znanje od svog djeda, koji je bio kovač, a on je iskoristio svoje vještine za iscjeljenje i istjerivanje zlih duhova.

Tengrizam – neošamanizam

Devedesetih godina u središnjoj Aziji i novoj Ruskoj federaciji nastao je neo-šamanski pokret poznat kao Tengrizam. Za razliku od šamanizma nekadašnjih vremena, Tengrizam je monoteistička forma religije s kozmologijom koja je pogodna za suvremeni svijet. Čvrsto se temelji na trendi “zelenoj” ili ekološkoj zabrinutosti i smatra da bi čovječanstvo trebalo živjeti u skladu s prirodnim svijetom. Zaboravljajući ili zanemarujući progon prošlosti, propovijeda i toleranciju prema drugim religijama i nastoji suživjeti s njima. To je i religija bez dogme, molitava ili svećeništva, nastala najvjerojatnije pod utjecajem ateizma sovjetskih godina i suvremenih ideja o modernosti.

Oživljavanje šamanizma u svom modernom obliku Tengrizma oživljava romantičnu prošlost koja nikada nije postojala u stvarnosti. Njegova sve veća popularnost među urbanim Rusima temelji se na idiličnoj slici jurta na stepama, nomadskog načina života i življenja u skladu s prirodom. To je u izravnom kontrastu s borbom svakodnevnog postojanja u suvremenom neokapitalističkom i korumpiranom društvu kojim upravljaju autokratski vladari.

Unutarnja želja za povezivanjem s prirodnim svijetom i praćenjem duhovnih vrijednosti u tehnokratskom potrošačkom društvu, romantičnom pogledu na prošlost i poticaju da se „spasi planet“ također je pokretačka snaga takozvanog „urbanog šamanizma“ na Zapadu. Međutim, sibirski i mongolski šamani nisu bili toliko zainteresirani za očuvanje okoliša nego za preživljavanje iz dana u dan, umirujući i poštivajući svijet duhova. Čini se da je to naoko primitivno plemensko društvo, od kojih smo svi diljem svijeta puno naučili, znalo daleko više o kompleksnosti života nego što to mi danas znamo.