Os Uma

Saturnovi prsteni su dragulj za promatrače. Prvi ih je primijetio Galilej 1610., ali on nije znao što vidi. Imao je mali teleskop sa skromnim uvećanjem i njemu se činilo da je Saturn planet sastavljen od tri dijela. Tek je Christiaan Huygens, sa mnogo boljim teleskopom i sa uvećanjem od 50 puta, a bilo je to 1655., zaključio da planet obavija prsten. A Giovanni Cassini je 1675. uočio da je prsten složena tvorevina i da se sastoji od više manjih prstenova. I tako dalje, sve je to već povijest. Od tada, od tih ranih promatranja, ovi prsteni plijene svojim izgledom, a znanstvenicima pružaju zanimljiv materijal za izučavanje.

Danas možemo vidjeti mnoge detalje u toj finoj, filigranskoj strukturi prstenova koja ljepotom oduzima dah. Neke od najljepših fotografija koje uopće postoje prikazuju baš njih. Ako je po ljepoti, oni su vrhunsko umjetničko djelo prirode.

Ali Saturnovi prsteni erodiraju i nestaju. Vodeni led u njima polako, u vidu kiše pada u atmosferu planeta. Znanstvenici pokušavaju procijeniti stopu padanja ove kiše. Koristeći se tehnikom novih modela oni su procijenili da prsteni gube svoj materijal između 400 i skoro 3.000 kilograma – u sekundi. Međutim, masa prstenova je za naš svakodnevni pojam ogromna. Ona iznosi 1.52 x 1019 ili 15.000 bilijuna (ako sam dobro preračunao američki trilijun u naš izraz). Po toj računici prsteni će sasvim ispariti za 300 milijuna godina.

Ali nije sve to sa prstenjem tako jednostavno i postoje i druge procjene, one koje govore da će prsteni iščeznuti znatno ranije, za svega 100 milijuna godina. Pa čak i za manje od toga.

Od početka ovog desetljeća astronomi za izučavanje prstenova koriste podatke Keck opservatorija smještenog na Havajima. Kod Saturna su pažnju posvetili svjetlosti koju emitira neobičan tip molekula sastavljen od tri atoma vodika (trihidrogeni). Ove molekule se stvaraju na nekoliko načina. Po jednom one nastaju uslijed velikog ubrzanja koje elektroni dobivaju pod utjecajem magnetnog polja planeta što konačno dovodi do stvaranja trihidrogena. Sa svoje strane ultrajubičasto zračenje sa Sunca razbija molekule vodika koji se zatim prekombiniraju također u trihidrogene molekule. E sad, voda koja pada sa Saturnovih prstenova utječe na količinu trihidrogena u atmosferi planeta. Mjerenjem svjetlosti koja dolazi od trihidrogena znanstvenici mogu mjeriti brzinu pada vode na planetu.

Sve u vezi Saturnovih prstenova je vrlo komplicirano, ali svodi na sljedeće. Prsteni su napravljeni uglavnom od čestica leda, od zamrznute vode. Taj materijal konstantno udaraju meteoroidi iz svemira, razaraju ih i tako stvaraju oblak pare. Ova para je ionozirana, tj. ima električni naboj te se nalazi pod utjecajem magnetnog polja Saturna. Planet je privlači i ona pada na nju. U atmosferi ovaj materijal utječe na trihidrogen koji postoji tamo mijenjajući količinu molekula u atmosferi.

Ono što je novo jest da čestice prstenova teku ne samo direktno sa prstenova već i duž linija magnetnog polja. Ako se i ovaj učinak računa onda izlazi da će prsteni nestati čak i prije no što prođe slijedećih 100 milijuna godina.

Ali ne brinite puno, sve ovo još nije sasvim pouzdano. Postoje čimbenici koji ubrzavaju i čimbenici koji usporavaju proces osipanja prstenova. Točno je da se prsteni polako tope i pretvaraju u kišu koja pada na planet, ali s druge strane postoje dodatni izvori materijala u prstenima. To su neki sateliti, poput, Enceladusa čiji famozni gejziri natapaju vodom Saturnov E prsten. Doprinos Enceladusa stvaranju prstenova je sasvim skroman, ali on ipak pokazuje da prsteni mogu biti obnovljivi. Sasvim je moguće da postoje i drugi izvori.

No, bilo kako bilo, za 100 milijuna godina prsteni će se svakako stanjiti. Ali koliko točno, to su još uvijek samo manje ili više dobre pretpostavke.

Izvor: astronomija.org