Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Nešto prije sastanka s Benitom Mussolinijem, u ljeto 1943., Adolf Hitler je patio od ozbiljnog zatvora zbog čega je trpio velike bolove i nije razgovarao ni sa kime.  Svojem osobnom liječniku je stoga naredio da ga na bilo koji način osposobi za taj važan susret, što je ovaj i učinio: ubrizgao mu je Eukodal, kombinaciju oksikodona i kokaina, a zahvaljujući kojem je Hitler kasnije uspješno uvjerio Mussolinija da ostane njegov saveznik u ratovanju.

Inače tolerantna službena politika spram korištenja opojnih droga u Trećem Reichu, razdoblju nacističke kontrole nad Njemačkom, naslijeđena je od Weimarske vlade postavljene 1919. nakon raspada njemačke monarhije. Općenito, usvojen je stav tolerancije prema korištenju droga za ublažavanje boli, povećanje učinkovitosti i onima za izbjegavanje simptoma odvikavanja, temeljeno na iskustvima iz 1. svjetskog rata.

Hitler je u svojim počecima zauzimao stav koji se protivio stimulansima, no kako je i sam počeo koristiti brojne droge poput barbiturata, sjemena bikova, morfija, kokaina, kofeina, testosterona i stimulansa kao što su Pervitin i tzv. “hrabra” pilula napravljena od metamfetamina, počeo se mijenjati i njegov stav spram korištenja istih. A u to su vrijeme Pervitin koristili gotovo svi: od njemačkih vojnika na bojišnici do žena u menopauzi.

Temmler, njemačka farmaceutska tvrtka, 1937. godine je prva patentirala Pervitin i uz učinkovitu marketinšku kampanju lansirala ga na tržište, a njemačko stanovništvo iskoristilo je njegove pozitivne učinke ignorirajući nuspojave. Do 1938. plakati koji su oglašavali Pervitin nalazili su se diljem Berlina, od stupova na željezničkim postajama do autobusa. Zajedno s pokretanjem PR kampanje, Temmler je svakome od liječnika u Berlinu poštom poslao uzorak, s nadom da će medicinska zajednica svojim primjerom Pervitin prenijeti javnosti.

Na bojištu je vojnicima služio kao pogonsko gorivo koje je ujedno pomagalo u održavanju vedrine i discipline. Također, pomagao je u održavanju pozornosti i potiskivanju osjećaja gladi. Dapače, postojale su jasne upute zapovjednicima o dostavi Pervitina svakom vojniku. No, dijeljenje toliko velike količine lijeka (samo u travnju i svibnju 1940., vojnicima je dostavljeno 35 milijuna komada Pervitina i sličnih supstanci) stvorilo je problem u obliku ovisnosti.

Dugoročni učinci metamfetamina na ljudski organizam doista su katastrofalni. Ovisnost je vrlo vjerojatna, a uz nju dolaze depresija, halucinacije, teška dehidracija i stalna mučnina. Nacistički liječnici su znali da se te nuspojave ne mogu riješiti uzimanjem kratkog dopusta, ali bili su nemoćni u sprječavanju zlouporabe Pervitina. Vojnici bi umrli od zatajenja srca, samoubojstva ili vojnih pogrešaka uzrokovanih mentalnim umorom.

Nakon rata, Pervitin je ostao lako dostupan, kako na crnom tržištu, tako i na recept. Liječnici su ga propisivali pacijentima kao sredstvo za suzbijanje apetita ili za poboljšanje raspoloženja osobama koje se bore s depresijom. Učenici, osobito studenti medicine, okrenuli su se tom stimulansu kako bi im pomogao da brže završe studije. No, iz medicinske zalihe Istočne i Zapadne Njemačke uklonjen je tijekom 1970-ih i 1980-ih, a od ponovnog ujedinjenja Njemačke smatra se ilegalnim u cijeloj zemlji.