Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Seizmička je studija pokazala da naš planet u sebe uvlači tri puta više vode no što se do sada pretpostavljalo pritom uvelike utječući na globalni vodeni ciklus. Nalazi pokazuju da je gubitak vode na površini posljedica usporenih sudara tektonskih ploča ispod Marijanske brazde – najdubljeg oceanskog jarka na svijetu.

Brazde inače nastaju na granicama dviju tektonskih ploča, a Marijanska je nastala na mjestu gdje Pacifička ploča pada ispod Filipinske, odnosno, gdje se nalazi njihova zona subdukcije (zona poniranja jednog plašta pod drugi). Poznato je da će kod njihovog pomicanja doći do uvlačenja dijela vode (ako je riječ o oceanskim tektonskim pločama) koja ostaje zarobljena i ponire dublje u Zemlju.

“Znalo se da zona subdukcije može uvući vodu, ali nismo znali koliko”, rekao je glavni autor studije Chen Cai sa Sveučilišta Washington u St. Louisu.

„Ovo istraživanje pokazuje da zona subdukcije premješta daleko više vode u duboku unutrašnjost Zemlje, mnogo kilometara više ispod površine no što se prije mislilo”, dodala je Candace Major, programska voditeljica Odjela za znanosti o oceanu Nacionalne zaklade za znanost.

Oceanska voda iznad ploče teče dolje u Zemljinu koru i gornji plašt duž rasjeda koji okružuju područje gdje se ploče sudaraju i savijaju. U tom trenutku ona biva zarobljena. Pod određenim uvjetima temperature i tlaka, kemijske reakcije prisiljavaju vodu da preuzme kruti oblik kao vodeni minerali. U međuvremenu, ploča nastavlja kliziti sve dublje u Zemljin plašt, odvodeći pritom i vodu.

Seizmički prikazi koje su Cai i Wiens dobili pokazuju da se područja s vodom nalaze gotovo 30 kilometara ispod morskog dna što je mnogo dublje nego što se mislilo. Količina vode koja se može držati u ovom bloku hidratirane stijene je znatna. Samo za područje Marijanske brazde se pokazalo da je subdukcija četiri puta veća od prethodno izračunatih.

No, što se događa sa zarobljenom vodom? Razina mora je ostala relativno stabilna tijekom geološkog vremena, varirajući manje od 300 metara. To znači da se sva voda koja se na zonama subdukcije spušta u Zemlju mora nekako vratiti, a ne kontinuirano gomilati unutar Zemlje. Znanstvenici vjeruju da se većina vode koja se spušta u brazdu vraća iz Zemlje u atmosferu u obliku vodene pare pri vulkanskim erupcijama. No čini se da količina vode koja ulazi u Zemlju uvelike premašuje količinu vode koja izlazi na taj način.

Znanstvenici će ovaj fenomen dalje proučavati na Aljaski kako bi otkrili koliko se ondje vode gubi u Zemljinoj unutrašnjosti te varira li količina u značajnoj mjeri dok točan odgovor na pitanje o tome što se događa sa zarobljenom vodom još nemaju.