Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Ako postoji ijedna stvar koju smo naučili iz proučavanja drevnih naroda, onda je to da nikada ne smijemo sumnjati u njihovu genijalnost, umijeće, inženjersko znanje i ovladavanje elementima. To dokazuje i jedno otkriće u blizini pacifičke obale današnje Gvatemale kojim se pokazalo da su ljudi koji su živjeli prije najmanje 2.000 godina za izradu masovnih ljudskih skulptura iskoristili sile groma i magnetizma.

Istraživači su proučavali 11 skulptura s velikim trbusima, šest skulptura glava i pet tijela, a najmanje 127 njih pronađeno je na mjestima u Mezoamerici, drevnoj kulturnoj regiji koja se prostire od današnjeg središnjeg Meksika do današnje sjeveroistočne Kostarike i u kojoj se u razdoblju od 3.000 godina prije otkrića Amerike razvio niz međusobno povezanih razvijenih kultura i civilizacija.

Njihove rezbarije su impresivne, no dizajn je daleko zamršeniji nego što se prije mislilo. Naime, u magnetskim poljima stijena iz kojih su statue izrezbarene identificirani su i određeni obrasci, tako da likovi dosljedno imaju magnetizirano čelo, obraze i pupak. Uz to, ako skulptura prikazuje glavu, magnetizam je češće prisutan na desnoj strani, a ako prikazuje tijelo, onda je naboj blizu pupka. Unatoč tome, u tijelima nisu pronađene rupe koje bi ukazivale na neku vrstu manipulacije. Svaka skulptura ima dva pola suprotnih naboja koji se nalaze jedan blizu drugoga i zajedno tvore magnetsko polje u obliku slova U.

To znači da su njihovi rezbari morali tražiti kamene stijene koje su pogodile munje i time ih magnetizirale na pravi način. Pretpostavlja se da su ondašnji umjetnici u blizini stijena bazalta s bogatim željezom držali prirodno magnetizirane mineralne komade kako bi pronašli područja u stijeni gdje su magnetske sile potisnute natrag. Sve ovo pokazuje majstorstvo i razumijevanje magnetizma koje se proteže tisućama godina prije nego što su moderni znanstvenici počeli istinski dešifrirati tu silu prirode.

Iako je nemoguće točno znati značenje tih skulptura, istraživači smatraju da vjerojatno prikazuju preminule pretke obitelji visokog ranga. Skulpture s magnetiziranim, odbojnim svojstvima mogle bi i simbolično ukazivati na prisutnost i autoritet tih preminulih predaka. Također, tijekom godina je otkriveno da su drevni Mezoamerikanci određenim dijelovima tijela pripisivali posebne moći, kao što su lice i središnji dio, što bi moglo objasniti zašto su to dijelovi skulptura koji su često magnetizirani.

Naravno, moramo se zapitati jesu li drevni skulptori doista znali da njihovi radovi imaju takvu magnetsku silu te, ako su toga bili svjesni, kako su to shvatili bez željeza? Je li sve bilo pitanje sreće? I ako su oni, u stvari, imali saznanja o tome, jesu li magnetizirane dijelove svjesno smještali na desnu stranu glave i oko pupka? Ipak, jedno je sigurno: magnetska svojstva „debelih Gvatemalaca“ jedan su od mnogih primjera da su drevne civilizacije bile mnogo inteligentnije od onoga što im pripisujemo.