Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

ADHD (eng. Attention Deficit Hyperactivity Disorder) je poremećaj hiperaktivnosti. U SAD-u tu dijagnozu ima oko 9% djece, u Hrvatskoj se procjenjuje da je riječ o oko 3% djece dok je u Francuskoj postotak manji od 0,5%. Kako to da je „epidemija“ ADHD-a skoro u potpunosti zaobišla djecu u Francuskoj?

Dalje se postavlja pitanje, je li to biloško-neurološki poremećaj, a odgovor očito ovisi o tome gdje živite jer se, primjerice, u SAD-u on smatra biološkim poremećajem čiji je i uzrok biološki te se i liječenje provodi uz korištenje psiholoških stimulansa kao što su Ritalin i Adderall (iako ti lijekovi ne liječe ADHD nego se koriste samo kako bi suzbili simptome koji se vraćaju nakon prestanka uzimanja). No, s druge strane, dječji psihijatri u Francuskoj ADHD pretežno smatraju medicinskim stanjem čiji su uzroci psihološko-socijalni i situacijski. Liječnici ondje tada u liječenje ne uključuju kemijske lijekove nego se posvećuju pozadinskim društvenim problemima kroz psihoterapiju ili obiteljsko savjetovanje.

Sve većem broju dijagnosticiranja ADHD-a u SAD-u je pridonijelo i mijenjanje službene definicije ADHD-a tijekom 1994. kad je ona u novom Dijagnostičkom i statičkom priručniku mentalnih poremećaja u velikoj mjeri proširena i ne uzima u obzir uzroke. Danas se procjenjuje da je ADHD prisutan u cijelom svijetu te da obuhvaća 1-5% populacije i to pretežno muške djece (u omjeru 1:5).

 

U kojim se slučajevima obično postavlja dijagnoza ADHD-a kod djece? To je naziv kojim se obilježavaju ona djeca čije je ponašanje neprikladno u slučajevima kad se od njih očekuje da obave određeni zadatak i u određenom vremenskom roku. Stoga, mnogi stručnjaci, ali i roditelji, takvu djecu koja se ne ponašaju u skladu s očekivanim smatraju bolesnima te drže da bi se njihovo ponašanje trebalo prilagoditi putem lijekova.

Nadalje, psihosocijalni pristup uzima u obzir i prehrambene uzroke, osobito zbog činjenice da se ponašanje neke djece pogoršava nakon konzumiranja hrane koja sadrži umjetna bojila, određene konzervanse i/ili alergene. Pri strogom fokusiranju na farmaceutsko liječenje ADHD-a, obično se ignorira utjecaj prehrambenih čimbenika na ponašanje djece.

U časopisu „Psychology today“ pri usporedbi djece iz SAD-a i Francuske, a kojima je dijagnosticiran ADHD, navode se još i kulturološki i odgojni obrasci prema kojima su francuska djeca discipliniranija pri konzumaciji međuobroka koji nisu proizvoljni nego određeni prema dobu dana. Uz to, navodi se da postoji i razlika u filozofiji roditelja kada je odgoj u pitanju, pa se, prema pretežnom stajalištu roditelja u Francuskoj, djeca osjećaju sigurnijima i sretnija su ako im se dosljedno postavljaju prisilna, ali i jasna ograničenja. Vjeruju da riječ „NE“ djecu spašava od „tiranije njihovih vlastitih želja“ dok se pokoji udarac, ako se koristi razborito, ne smatra zlostavljanjem djece.

Zaključak je, na kraju, a kao odgovor na pitanje postavljeno u naslovu, taj da djeci u Francuskoj nisu potrebni lijekovi i terapije jer se djeca u Francuskoj nauče samokontroli već u ranom djetinjstvu. Djeca odrastaju u obiteljima gdje se pravila shvaćaju dok se istovremeno poštuje obiteljska hijerarhija – roditelji upravljaju djecom, a ne obratno.