Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Desetljećima su mehanizmi koji se nalaze iza „zujanja u ušima“ (tinitus) bili nepoznati. Pretpostavljalo se da se tinitus stvara u unutarnjem uhu, no ondje se nije uspio detektirati nikakav „generator zujanja“. Osim toga, svi koncepti liječenja usmjereni ka pokretanju terapeutskih promjena u unutarnjem uhu nisu uspjeli poboljšati ovo stanje koje je vrlo često kod ljudi – iskusilo ga je 10-15% ljudi.

„Zujanje u ušima“ je buka koja ne potječe iz okruženja osobe nego iz samog uha i riječ je o simptomu, ne specifičnoj bolesti. U dalekoj su ga prošlosti liječnici pokušavali izliječiti raznim neobičnim lijekovima. Primjerice, Asirci su običavali u uho ulijevati ružin ekstrakt dok je rimski pisac Plinije Stariji predlagao da se u uho stavljaju gliste koje su prethodno kuhane u guščjoj masti. Ti su rani liječnici svoje recepte i preporuke temeljili na vlastitom vjerovanju o tome što je tinitus. Neki su bili uvjereni da je to vjetar koji se našao zarobljen unutar uha, a koji se ondje beskrajno vrti zbog čega bi ga pokušavali osloboditi bušenjem rupe u kostima oko uha ili korištenjem srebrne cijevi kojom bi „isisali zrak“ iz ušnog kanala. Ovi tretmani nisu bili djelotvorni, ali je shvatljiva njihova unutarnja logika.

Tinitus se danas  klasificira ovisno o tome ima li percipirana buka svoj izvor u pacijentovom tijelu (objektivni tinitus ili somatski zvuk) ili ne postoji specifičan izvor buke (subjektivni tinitus). Objektivni je tinitus vrlo rijedak, ali u nekim rijetkim slučajevima je moguće njegovo uzročno liječenje. No, subjektivni je tinitus češći i može imati razne oblike: može se javljati kao kontinuirano zujanje, pištanje ili zvonjava ili kao kombinacija ovih ili drugih osobina. Njega se može čuti u jednom ili oba uha, ali se može odnositi i na cijelu glavu. Intenzitet tog zvuka također može varirati od suptilne buke do vrlo intenzivnog zvuka kojeg ne može maskirati ni vanjska buka.

Tinitus se i danas uspješno odupire tretmanima liječenja unatoč tome što je to jedan od najčešćih zdravstvenih poremećaja. Istraživanja pokazuju da između 5 i 15% osoba tvrdi da su tijekom razdoblja od šest mjeseci, pa i duže, čuli neku vrstu fantomske buke dok 1-3% osoba kažu da ovo stanje ozbiljno utječe na smanjenje kvalitete njihovog života jer ih tjera da se povuku iz društvenog života, čini ih depresivnima i stvara nesanicu.

Neki suvremeni liječnici propisuju lijekove kao što je lidokain dok drugi pacijentima nude kognitivne terapije. Neki od njih primjenjuju magnetske impulse na mozak, pa čak i implantaciju elektroda u moždano deblo. No, iako su se mnogi od tih tretmana pokazali obećavajućima, niti jedan nije pokazao trajnu učinkovitost. Ipak, nedavno provedeno istraživanje pokazuje zašto – tinitus je mnogo složeniji od jednostavnog zujanja u ušima i bliži je zujanju koje se javlja diljem mozga.

Čovjek inače čuje zvuk samo kada vibriraju bubnjići. Te vibracije uzrokuju podrhtavanje nervnih dlačica u uhu što dalje izaziva električne signale koji putuju duž auditornih živaca ka mozgu. Svaka nervna dlačica je podešena na određenu frekvenciju zvuka i pokreće samo određene neurone u auditornom korteksu mozga koji formira ono što se naziva tonska mapa.

Ovaj zvučni sustav prati raskošni povratni  mehanizam jer neuroni ne samo da prenose signale do mozga nego ih šalju i do susjednih neurona koji su podešeni na obližnje frekvencije. Te kontrolne povratne informacije omogućuju filtriranje dolaznih zvukova u potrazi za najvažnijim informacijama kako bismo mogli razlučiti korisnu i besmislenu buku. Tinutus nastaje kada se naruši fleksibilnost ovog sustava. Stvari se mogu početi pogoršavati kod korištenja nekih droga, glasnih zvukova ili pri trzajnim uzrocima oštećenja nervnih dlačica u ušima. Kada bivaju lišeni dolaznih signala, neuroni prolaze kroz neobičnu transformaciju: počnu „prisluškivati“ svoje susjede pokrećući se u odgovoru na druge frekvencije, a ponekad se pokreću i bez dolaznih signala. Kako se povratne informacije u mozgu umrežavaju, neuroni tako završavaju u samoodrživoj petlji kojom se stvara konstantno zujanje.

No, auditorni korteks nije jedini na kojeg utječe tinitus. Neuroznanstvenici su otkrili da promjene uzrokuju mreškanje u cijelom mozgu. Utvrđeno je da osobe pogođene tinitusom imaju sinkroniziraniji obrazac signala koji proizlaze iz prednjeg i stražnjeg područja mozga, a koji putuje u temporalni korteks (koji uključuje i auditorni). Drugim riječima, tinitus se proteže van uha, izvan dijela mozga specijaliziranog za sluh. To je poremećaj mreža koje se protežu mozgom.

Rješavanje problema zujanja u ušima će u narednim godinama vjerojatno dobiti još veću važnost jer sve veća okolišna buka, mobilni telefoni i druge značajke modernog života mogu uzrokovati oštećenja sluha, a samim time i povećati pojavu tinitusa. A, sudeći prema sadašnjim saznanjima, njegovo liječenje neće biti rješavano jednokratnim zamahom čarobnog štapića nego će biti usmjereno rješavanju cijele moždane mreže povezane s time.