Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

„Kad bi svaki osmogodišnjak na svijetu naučio meditirati, iz svijeta bismo eliminirali nasilje unutar jedne generacije,“ rekao je Dalaj Lama. Dok sve više odraslih osoba razumije i cijeni prednost joge i meditacije u borbi protiv svakodnevnog stresa, podučavanje djece ovoj praksi može pomoći u oblikovanju njihove budućnosti.

Djeci je u ovom svijetu senzornog preopterećenja, školskih, obiteljskih i unutarnjih pritisaka meditacija potrebna koliko i odraslima. Ona im može pomoći da razviju usredotočenost, reguliraju svoje emocije i nauče kako usmjeriti pažnju na ono unutarnje i vanjsko. Pruža im osjećaj centriranosti, a time i otpornost.

Provedena su mnoga istraživanja kako bi se proučio utjecaj stresa u dječjoj dobi na kasniji život u odrasloj dobi. Naša osobnost i način na koji percipiramo život se u velikoj mjeri temelje na našim uvjetima i događajima (ugodnim i neugodnim) kroz koje prolazimo u djetinjstvu. Ukoliko je dijete strašljivo i sklono panici, takvo će biti i kad odraste – nastavit će pokazivati takvo ponašanje i stvarati jednake probleme.

Meditacija je sjajan oblik energetske terapije. Čak će i petominutna svakodnevna meditacija djetetu pomoći da bude kreativnija, maštovitija i više intuitivna osoba. Ona pomaže djetetu da prepozna svoj potencijal i da se ugodno osjeća u vezi sebe dok su istraživanja dodatno pokazala da meditacija pomaže i pri smanjenju impulzivnosti kod djece. No, dok se kod odraslih osoba meditacija usredotočuje na okretanje osjetila prema unutra, prema sebi, kod djece je prvi korak svjestan i usredotočen te usmjeren na istraživanje vanjskih osjetila.

Dijete može s meditacijom započeti tako što će se pet minuta usredotočiti na svoje disanje i obratiti pažnju na ritam, uzdizanje i spuštanje prsnog koša i time pokušati biti prisutno u sadašnjem trenutku. Nakon toga može postepeno početi sve dulje zatvarati oči i umjereno disati u trajanju do 15 minuta. Ukoliko se u početku pojavi problem usredotočenosti, ono se može fokusirati na nešto (nebo, oblak, ukoliko se nalazi vani ili strop ukoliko je u zatvorenom prostoru i u ležećem položaju). Možete mu pomoći tako što ćete ga navoditi i zatražiti da opusti svoj pogled i pokuša gledati koristeći periferni vid (što pomaže mozgu da se opusti). Pritom dijete ne treba prisiljavati i požurivati nego mu pružiti dovoljno vremena da se osjeća ugodno.

Što se tiče joge, dijete može započeti stavom sirene ili stabla, te kasnije nastaviti s nekim pozama koje su inače djeci vrlo zabavne. Prilažemo prikaz nekih od njih:

Sudjelujte i pomognite djetetu te tako učinite dobro i za sebe. Dok su djetetove oči zatvorene, koristite zvono ili zdjelu koja odzvanja te mu kažite neka koristi osjetilo sluha kako bi istražilo nastali zvuk. Neka sluša vrlo pažljivo te podigne ruku nakon što zvuk nestane. Intenzivno se slušanje može vježbati i bez zvona tako što će dijete osluškivati okolne zvukove (osobito ukoliko se nalazi u prirodi) dok mu vi pomažete nježno postavljajući pitanja koja će mu pomoći, kao na primjer: Koji je zvuk najbliži? Koji je najudaljeniji? Koji dolazi s desne, a koji s lijeve strane? Ovaj način meditacije se može prakticirati i netom prije spavanja.

Jedan drugi način meditacije uključuje pjevanje koje je kombinirano s dodirom. Ova vrsta umiruje i najmlađu djecu. Dijete bi u tom slučaju trebalo sjesti uspravno. Mogu se pjevušiti slogovi sa-ta-na-ma ili neka od afirmacija, poput „ja sam jak“. Sa svakim slogom se palcem dodiruje različiti prst na ruci, počevši od kažiprsta i dalje prema malom prstu. Pjevušenje se može kasnije pretvoriti u šapat i na kraju u „pjevušenje u sebi“. Ovo je samoumirujuća vježba koja se može diskretno izvoditi gdje god i kad god se dijete želi ili je potrebno da se umiri.

Djecu možemo naučiti da počnu obraćati pažnju na stvari koje se odigravaju u sadašnjem trenutku i na koje inače ne obraćaju pažnju. To se postiže procesom pomnosti koji je definiran kao „svjesnost koja se pojavljuje kroz obraćanje pažnje na svrhu, na sadašnji trenutak i neosuđivanje iskustava koja se doživljavaju iz trenutka u trenutak“. Prvi dio ove definicije izražava ideju da je pomnost aktivan proces, drugi dio naglašava da se odnosi na sadašnjost dok se treći dio odnosi na neosuđivanje i prihvaćanje okoline kao i unutarnjih osjeta. Pomnost potječe iz budističke tradicije i razlikuje se od meditacije u tome što se, umjesto na ostvarivanje višeg stanja svjesnosti ili udaljavanja od trenutnog iskustva, osoba posvećuje svjesnosti o sadašnjem trenutku. A kada je pomnost u pitanju, djeca ju lakše prakticiraju od odraslih osoba.

Mala djeca žive od trenutka do trenutka i emocionalno reagiraju na neposredne okolnosti koje vrlo lako napuštaju i okreću se novoj aktivnosti. Vjerojatno ste primijetili da je djetetovu pažnju, kad želi neku igračku, lako odvratiti i usmjeriti mu je na drugu. Djeca lakše otpuštaju prošlost, a to je vidljivo i kada dijete tone u san: ono to čini lako i neopterećeno događanjima od prethodnog dana.

Djeca, uz navedeno, imaju dodatne koristi od prakticiranja pomnosti, kao što je poboljšanje memorije, smanjivanje stresa i tjeskobe, učenje o sebi i svojim reakcijama na događanja. Kod ove prakse je važno početi uspješno, stoga je najbolje krenuti na jednostavan način. Primjerice, dok će odrasla osoba početi pokušavati meditirati 15 minuta, djeca bi to trebala činiti 5 minuta. Koncept pomnosti se djeci najbolje može predstaviti kroz usmjeravanje njihove pažnje na stvari iz okoline.

Od djeteta, primjerice, zatražite da odabere objekt kojeg će nacrtati (telefon, cipela, sat itd). Podsjetite ga da pažnju ne treba usmjeravati na način crtanja nego na to da izradi crtež najbolje što može. Dijete bi nakon toga trebalo određeno vrijeme promatrati objekt i obratiti pažnju na detalje te nakon toga ponovo izraditi crtež odabranog objekta. Nakon toga je potrebno usporediti dva nastala crteža i obratiti pažnju na detalje koji su propušteni na prvoj slici. Upitajte dijete kakvo je bilo njegovo iskustvo promatranja i detaljnijeg proučavanja objekta u odnosu na prethodno površno obraćanje pažnje.

Druga vježba se odnosi na usmjeravanje pažnje na vlastito doživljavanje okoline, odnosno na sebe. Ova bi vježba trebala djetetu biti i zabavna. Dijete može zamisliti da je ono, primjerice, neka vrsta kamere koja detaljno snima djetetova iskustva i ponavlja ih. Dijete bi se također moglo pretvarati da je novinar i zapisivati svoja dnevna iskustva. Ukoliko je još vrlo malo, vi možete vršiti bilježenje umjesto njega. Ono će prvi dan navesti svoja iskustva od buđenja do trenutka vježbanja pomnosti: ustajanje iz kreveta, oblačenje, odlazak u vrtić ili školu itd. No, drugi će dan ono navesti više detalja, pa će tako dodati i pranje zuba, češljanje i slično. Pritom mu također možete pomoći postavljanjem pitanja o tome kakvog je mirisa nešto bilo ili kako se dijete u određenom trenutku osjećalo.

No, najosnovnija tehnika koja se odnosi na tijelo jest brojanje udisaja. Meditacija na dah je temelj pomnosti i njome se vježba usredotočivanje na sadašnji trenutak. Kad se izvodi na ispravan način, dijete biva svjesno samo sadašnjosti jer se usredotočuje samo na trenutni dah. Ova vježba umiruje um i smanjuje tjelesnu tjeskobu koja može biti vezana uz kratko i plitko disanje. Počnite tako što će dijete obratiti pažnju na to kako je zrak hladan dok ulazi u nos, a topao kad izlazi. Ne bi trebalo pokušavati zadržavati dah ili mijenjati njegov ritam. Važno je da ga je dijete svjesno jer je to aktivnost na koju ono do tada obično ne obraća pažnju.

Brojanje pri disanju pomaže djetetu da ostane usredotočeno, a to se može izvoditi na razne načine. Za većinu je djece korisno kad broje „jedan“ dok udišu, te ponavljaju „jedan“ dok izdišu, zatim „dva“ pri udahu i „dva“ pri izdahu i tim slijedom do broja pet. Dijete je pritom potrebno podsjetiti neka ne zadržava dah i ne remeti uobičajeni ritam disanja. Također, podsjetite ga i da će mu misli vjerojatno „odlutati“, no da je potrebno um usmjeriti ponovo na disanje. Svjesnost o tome da je njegov um počeo obrađivati druge misli je važan korak koje će ga oduševiti i iznenaditi tom spoznajom.

Važno je zapamtiti da bi sve tehnike i vježbe u početku trebale trajati kratko i postepeno se produljivati. Ukoliko dijete postane frustrirano, ohrabrite ga i potičite da nastavi. Podsjetite ga da nije potrebno osuđivati svoje osjećaje i misli koje se pritom javljaju. Također, potičite ga da i tijekom svakodnevnih aktivnosti obraća pažnju na svoje disanje, osobito kad se osjeća ljuto, tjeskobno ili potišteno.