Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Posljednjih su godina bolesti opustošile brojne populacije šišmiša, pčelinje zajednice i vodozemce, a sada stručnjaci za životinje sumnjaju da u osnovi tih pomora postoji zajednički čimbenik koji posljedično ugrožava mnoge vrste, pa i samog čovjeka.

2012. su se na udaru našli šišmiši jer je objavljeno da je smrtonosna gljivična bolest poznata kao sindrom bijelog nosa potvrđena kod već ionako ugroženih sivih šišmiša. Ova bolest, uzrokovana gljivicom Geomyces destructans, na nekim mjestima ima stopu smrtnosti i do 100%. Istovremeno, poremećaj kolapsa kolonija pčela nastavlja ubijati brojne pripadnike te vrste, što je fenomen kojeg obilježavaju pčele koje napuštaju košnice i umiru tijekom zime, dok je još jedna gljivica naziva Batrachochytrium dendrobatidis diljem svijeta izbrisala više od 200 žabljih vrsta.

„Čini se da se mnoge vrste nalaze pod velikim stresom i tako održavaju oportunističke bolesti,“ rekao je za Discovery News Rob Mies, izvršni direktor Organizacije za očuvanje šišmiša. „Život je mnogo složeniji, tako da vjerojatno ne postoji samo jedan uzrok kao objašnjenje smrti šišmiša, žaba i pčela. Moglo bi biti uključeno pet ili šest čimbenika.“

Jedan od njih je i taj kako su ljudi pridonijeli širenju gljivica. Prema američkoj Službi za ribe i divlje životinje, sindrom bijelog nosa se može nehotice prenijeti s ljudi na šišmiše.

„Neke od prvih pećina u Sjevernoj Americi, a koje su bile zaražene sindromom bijelog nosa, nalazile su se u visoko posjećenim turističkim područjima,“ rekao je Mies. „Netko je mogao posjetiti pećinu u Europi noseći čizme na kojima bi natrag donio komadić blata u kojem se nalazila uspavana gljivica.“

Objasnio je da je gljivica, koja je osjetljiva na tjelesnu temperaturu, ne utječe na ljude i većinu ostalih životinja. Šišmiši imaju nižu tjelesnu temperaturu dok se nalaze u hibernaciji, a gljivica se tada može ugnijezditi.

„Ona može progristi šišmiševu kožu, pa čak i ostaviti rupe na njoj,“ rekao je Mies. „Gljivica može narasti do točke kada se razgrana u tolikoj mjeri da zamijeni kožu.“

Amfibijske gljivice također napadaju putem kože koja postaje 40 puta deblja nego inače, prema biologu Vanceu Vredenburgu sa Državnog sveučilišta iz San Francisca, koji je nedavno proveo istraživanje nad sličnom bolesti poznatom kao citidriomikoza, također uzrokovanoj gljivicom. S obzirom da žabe svoju kožu koriste da bi apsorbirale vodu i vitalne soli, kao što su natrij i kalij, infekcija često dovodi do smrti.

Ostali ljudski čimbenici vezani uz smrti šišmiša, žaba i pčela uključuju korištenje kemijskih pesticida koji se mogu apsorbirati putem kože, promjenu klime, gubitak staništa i širenje ostalih zdravstvenih rizika kao što su virusi i grinje što je spomenuto i u tekstu Pčelari protiv Bayera i Monsanta.

Pčele i šišmiši su važni za poljoprivredu. Šišmiši, baš poput pčela, pomažu pri oprašivanju. Oni su uz to i osnovni grabežljivci poljoprivrednih i drugih štetnih kukaca kao što su komarci. Žabe dodatno konzumiraju štetne kukce.

Američka služba za ribu i divlje životinje sada ima nacionalni plan za tretiranje sindroma bijelog nosa kod šišmiša. On uključuje dijagnostiku, tretiranje bolesti, njezino nadgledanje i ostalo. Ali Mies naglašava da bi za životinje kao što su šišmiši i žabe, antifungucidi mogli biti „poprilično gadan lijek“ čineći štetu na svoj način i još dodatno oštetiti ekosustav. Rekao je da bi se u budućnosti mogli napraviti antifungalno obrađeni rudnici kako bi ih šišmiši, spremni za zimski san, mogli koristiti.

Pčele, žabe i šišmiši nisu  reprezentativne vrste za očuvanje životinja, pa je edukacija ljudi o njihovim prednostima za okoliš i gospodarstvo (putem poljoprivrede) važna. Šišmiši su posebno ozloglašeni.

„Ljudi još uvijek ubijaju šišmiše,“ reko je Mies. „Ako jedan od njih nađe način da uđe u vaš dom, molim vas da ga humano izbacite. Ukoliko je moguće, možete postaviti kuće za šišmiše, pružajući im tako sigurno stanovište.“