Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Čovjek je otkrio kako putovati kroz svemir, iskorijeniti neke bolesti i razumjeti prirodu na zapanjujuće maloj razini temeljnih čestica. Ipak, nemamo pojma kako se svijest – naša sposobnost da na određeni način doživimo svijet i učimo o njemu – javlja u mozgu. Godinama je ta ljudska značajka intrigirala neuroznanstvenike i predstavljala pitanje na koje nije pružan odgovor, no jedna je studija nedavno otkrila mrežu koja se u mozgu pokreće samo kad smo svjesni.

Pitanje svijesti nije samo filozofska tema, ona predstavlja važnu (ne)poznanicu liječnicima i kirurzima također. Upravo o toj temi pisali smo u tekstu Svjesnost pod anestezijom gdje se spominju i dosadašnji stavovi spram stanja svijesti te anesteziologovu nemogućnost određivanja je li pacijent svjestan tijekom kirurškog zahvata ili nije. No, tehnologija je sada pružila uvid u ljudsku svijest i donekle odgovorila na naslovno pitanje.

Istraživači su još 2016. pokazali da je buđenje svijesti vjerojatno regulirano moždanim deblom – dijelom mozga povezanim s leđnom moždinom – koji regulira cikluse sna i budnosti, otkucaje srca i disanje. Istraživači su dugo mislili da svijest počiva negdje u korteksu mozga (vanjskom sloju), no nitko nije uspijevao odrediti točno mjesto.

Razlog zbog kojeg je tako teško proučavati svjesna iskustva krije se u tome da su ona naš unutarnji doživljaj kojem druge osobe nemaju pristup. Na primjer, dvije osobe mogu gledati istu sliku na ekranu, ali nema načina na koji se može odrediti jesu li i iskustva jednaka osim ako se to ne kaže. Samo svjesni pojedinci mogu imati subjektivna iskustva i stoga je najizravniji način da se procijeni je li netko svjestan da ga se zamoli da priča o njima.

Jedna je nedavna studija pokazala da se pomoću moždane slike može odrediti svjesnost bez oslanjanja na izvješće osobe. U njoj su sudjelovale 53 osobe u vegetativnom stanju, 59 osoba u minimalno svjesnom stanju te 47 zdravih osoba. Korištena je tehnika poznata kao funkcionalna magnetska rezonancija (fMRI) koja omogućuje mjerenje aktivnosti mozga i načina na koji neke regije “komuniciraju” s drugima. Naime, kad je regija mozga aktivnija, ona troši više kisika i potrebna joj je veća opskrba krvlju kako bi zadovoljila svoje zahtjeve. Ove promjene možemo otkriti čak i kada su sudionici u mirovanju te mjeriti razliku po regijama kako bi se stvorili obrasci povezivanja u mozgu.

„Otkrili smo dva glavna obrasca komunikacije po regijama. Jedan je jednostavno odražavao fizičke veze mozga (kao što je komunikacija) između parova regija koje imaju izravnu međusobnu fizičku vezu. To je uočeno kod pacijenata koji praktički nisu imali svjesna iskustva. Drugi je predstavljao vrlo složene dinamičke interakcije na razini mozga diljem skupa od 42 područja koja pripadaju šest moždanih mreža s važnim ulogama u spoznaji. Ovaj složeni uzorak bio je prisutan samo kod ljudi s određenom razinom svijesti. Važno je naglasiti da je nestao kada su pacijenti bili pod dubokom anestezijom, potvrđujući da su naše metode doista osjetljive na razinu svijesti pacijenata, a ne na njihovo opće oštećenje mozga ili vanjsku reakciju“, navodi se u studiji.

Svrha ovog istraživanja je između ostalog bila i pronalaženje načina kako pomoći pacijentima u vegetativnom stanju ili komi čiji je mozak inače zdrav, ali ne uspijeva povratiti svjesnost. Dakako, dovelo nas je i korak bliže shvaćanju fizičke strane buđenja svijesti, ali i razumijevanju njenih različitih promijenjenih stanja, od onih uzrokovanih psihodelicima do lucidnih sanjara, o čemu više u tekstu Sjedište meta-svijesti u mozgu: lucidni snovi.